Čini ti se ponekad da si za ljubav slomljena, potrošena, izjedena, istrgana, izgrizena do kosti. Sve ti izgleda kao da po duši imaš rupe od moljaca, onih koje si nekad primila u svoja njedra, tamo ih pojila svojom ljubavlju a onda bila ostavljena.
I sad samuješ. I sad te proganjaju; demoni tvoje prošlosti, sve te neslavne ljubavi i svi ti krivi odabiri… i oni što ne razumiju zašto si sama. Pa traže da se objašnjavaš. Da im kažeš kako revno tražiš – nekog.
Nekog za ljubav. Nekog za pripadanje. Nekog za dom.
A ti stojiš po strani tog razgovora, promatraš se kako milo kimaš glavom i potvrđuješ, dok zapravo ne slušaš sve te bapske priče. Sve se doima kao izvantjelesno iskustvo. Na svaki spomen novog vezanja, ti osjetiš kako popuca jedan šav na porezotinama tvoga srca, pa protegneš prste na rukama, onako spontano, samo da provjeriš da li još dišeš i da li su ti se niz dlanove slike bujice krvi.
Ti krvariš svoje uspomene na ljubav.
Pokušavaš biti ovdje i sada, pokušavaš biti ona od koje se očekuje da voli, pokušavaš biti kćerka kojom bi se ponosili, unuka, prijateljica i susjeda što neće iskakati iz mase, svojim bivanjem u jednini. Pokušavaš ali ne ide. Nijemo bi već vrištala ali sav tvoj napor da ispustiš glas, obamre negdje između jezika i usana. Ne usudiš se.
Puštaš da ti samo oči pokazuju nemir, a lice ostaje bezizražajno dok te tapšaju po ramenima i govore: “naići će već ne’ko”. I biva ti dosta tih nekih, koje si već susrela i voljela i prebolijevala. I bude ti dosta očekivanja i bude ti dosta te glume, baš kao što ti je odavno dosta traženja.
Pa sebi sjedneš zbrajati kako ćeš sljedeći put vrisnuti na sav glas – da ti je dosta traženja i davanja sebe. Da ti je dosta prosipanja ljubavi na budale, da ti je dosta krpanja vlastitog srca od tuđih prevara i očekivanja. Da ti je dosta da ti se govori da ne vrijediš. Ako si sama i nisi u dvoje. Da ti je dosta da ti se zaviri u maternicu i tamo traži sjeme življenja, jer i ti si ovdje i živa si i trebaš taj svoj život disati punim plućima, a ne ga egzistirati, jer eto… kažu nemaš prava, sama si.
I da ti je dosta da se objašnjavaš, ispričavaš, izbezumljuješ od truda. I da ti je dosta da ti se sudi po vanjštini i nutrini. Da ti je dosta da si kao u srednjem vijeku, zarobljenik tuđe gluposti i dogmi što su odavno trebale umrijeti. I da ti je dosta ljudi na ovoj planeti, jer odavno ne sliče ljudima.
Sama. Iskidana. Polomljena. Izjedena do kosti.
Odlučiš da si dovoljno sebe dala za utvrđivanje tuđih ideala i nepisanih životnih normi. Odlučiš da si se namorala, natražila i navoljela za trideset i tri života, koliko ih i brojkom u ovom životu na plećima nosiš. I da ćeš vrištat i ako treba ali ćeš živjeti bez čekanja na tuđe odobravanje.
Jer znaš, da ga nikad doživjeti nećeš. Ono uvijek izostane, jer lakše će tebi tražiti mane, no baviti se svojima.
Odlučiš da je vrijeme da pospremiš sve te silne zakrpe, da se pozabaviš lokotom kojeg si stavila sama sebi oko vrata i njedara, samo da se tu nitko više ne zaleti. I da otvoriš svoju nutrinu za življenje, po nekim novim, ali nadasve svojim pravilima.
Pa da možeš jednom ako poželiš, opet voljeti nekog, bez da se prvo lecneš od pomisli je li dovoljno dobar i lijep i pametan i uspješan i duboka džepa i dovoljno plav i visok i britak i naš.
Bez da mu sudiš po tuđem mjerilu, duboko usađenom u tvoje pore. Već da ga voliš kao žena – potpuno, bez mjerila i očekivanja. Tijelom, duhom i srcem. Strašću i opojno. A da svejedno u tom dvojstvu, ti ostaneš ti.
I više nikad ne budeš, za ljubav slomljena, za život istrošena i sama od sebe umorna.
