U pozadini, vrti se ‘Claire de Lune’, dok kroz visoke prozore dopire sunce. Ova je zima čudnovata. Hladna, a opet sunčana. Kao da smo zapeli negdje između zime i proljeća. U potpunom raskoraku.
Uzela sam pauzu, jer mi se čini kao da više ne razaznajem slova i brojke, sve se izmiješalo u gustu masu. U šalici je još nekoliko gutljaja kave koja se već tri put ohladila. Nije važno, navikla sam.
Već nekoliko dana razmišljam o istoj temi. Ženskom srcu. I zašto ga mnoge daju tako lako… bez da su na tren zastale i promislile, kome su dale najbolji dio sebe?
Vješto se tu promišlja o tome što odjenuti, koja nijansa ruža za usne, koliko kapi parfema, točno na sredini ključne kosti, da li dekolte ili nešto decentno? Odgovoriti ili ne odgovoriti na poruku?
Tisuću i jedna mala radnja, popraćena s jednako toliko misli i analiza. Uz duge kave s prijateljicama… toliko ulaganja u ideje što bi se njemu moglo svidjeti, što bi on mogao željeti, na što bi taj famozni ON mogao pasti?
A tako malo vremena za sebe. Za svoju dušu, za upoznavanje najvažnije osobe u svom životu – sebe same.
On tri put komplimentira i ona se sva predaje, ne poznaje sebe, ne zna što je nosi kroz život, što želi za sebe, u ničem se još zapravo nije ostvarila, ali već zna da želi njega, malu kućicu u predgrađu, troje klinaca i zlatnog retrivera.
Zna sve proljetne palete i sve krpice koje će biti in, ali se ne sjeća kada je išta učinila za sebe. Jer zaboravila je da je imala snove, željela proputovati svijet, vidjeti New York i Pariz, slušati Adele u ‘Royal Albert Hall-u’ i pisati memoare provodeći ljeto u Toscani.
Sve je zaboravila jer su joj rekli da tako treba, da je misija žene na ovom svijetu biti žena i majka, uvijek dostupna, uvijek na usluzi.
Nisu joj rekli da je unikatna, da je njena zadaća upoznati sebe, vidjeti svijet, čuvati svoje srce s jednakom ako ne i većom predanošću, no što pazi na svoje tijelo, no što gleda svijet ispod umjetnih trepavica, no što analizira kako izgleda u novim trapericama i je li dovoljno smršavjela?
Nisu joj rekli da žena ima slojeve. Tisuću i jedan. I da je mnogo više od svog odraza u ogledalu, da je to zapravo samo jedan, mali i zapravo posve sporedni dio nje, ali onaj s kojim se ona najviše poistovjeti, jer negdje putem… uvjerili su je da je samo to važno, da je njena duša nešto što nikoga ne zanima, kao ni njeni snovi.
Zbog toga je odustala od tečaja glume. Odustala je i od ljetovanja u Toscani. Odustala je od svega i nakon mnogih razočaranja, pristala je biti s onim koji ju nikad ničim nije oduševljavao, samo je bio tu i strpljivo čekao dok je ona poklanjala svoje dane i godine i svoje srce onima koji su uzeli sve što je nudila, okrenuli se i otišli.
Prepoznaješ se?
Nije li to tako često zapravo priča o svakoj ženi? Koja se na kraju jednog jutra probudi kraj muškarca kojeg nikad zapravo nije voljela, s kojim nije sretna jer sama za sebe nikad nije otkrila što ju veseli, s kojim ima djecu, pa zbog toga i ostaje u tom odnosu i razmišlja vara li je on ili ne i zašto je to nimalo ne dira?
Uvjerili su te da su samo uloge važne. Da je samo brak važan, ali ne i ljubav. Uvjerili su te da se moraš uvijek prilagođavati i da je najveći grijeh biti svoja i pomalo svojeglava, jer gle kamo je to odvelo sve one tragične heroine povijesti?
Uvijek ti ukažu na njih, jer zašto bi ti spomenuli da postoje i one žene koje su se usudile biti svoje i drugačije? Zašto bi ti rekli da je tvoje srce tvoj najvrjedniji dio i da su tvoji snovi ono najvažnije što imaš? I da samo sebi zapravo duguješ odanost, a da za nijednog muškarca ne čuvaš garanciju na vlastitu dušu, vrijeme, srce i ljubav?
Nisu ti rekli da se izgradiš, već da završiš faks i nađeš posao. Nisu ti rekli da istražiš svijet, jer putovanja su skupa. Nisu ti rekli da budeš hrabra i slijediš svoje talente, jer tko može od njih živjeti? Nisu ti rekli da su snovi ostvarivi jer oni nikad nisu išli za svojima… nisu ni slutili da mogu.
Nisu ti rekli da se dobro zabaviš, jer to ne rade dobre djevojke, one ostaju kući. Nisu ti rekli da plešeš cijelu noć, jer što će susjedi reći kada si to došla? Nisu ti rekli da bezbrižno odeš na neobavezno piće s nekim tko ti je zanimljiv, jer se podrazumijeva da ćeš izlaziti samo s onim za kog ćeš se udati.
Nisu ti rekli ono što su trebali. A ti nikad nisi pitala. Samo si pristala na zadane uloge i jedno se jutro probudila, svjesna da si potpuno nesretna.
U pozadini, vrti se ‘Claire de Lune’ , jer ja nisam odustala od Toscane, Pariza i New Yorka, jer sam dokazala da se od talenata može živjeti i jer još nisam nikom dala svoje srce. Nikom nisam dala garanciju na ljubav i nisu me uspjeli slomiti.
Vjeruješ li mi, da uz sve stereotipe koje sam na svojoj koži prelomila, dok sam ostvarivala sve ono “nemoguće” i time redom ušutkala sve lajave jezike, nikad nisam ni pomislila da postoji nešto manje od apsolutne sreće koju svaka od nas ima pravo živjeti?
S onim pravim? S onim koji srce nije dobio na pladnju, ali se za njega itekako borio?
Jer vrijedna sam toga, sve smo vrijedne. I sve ostalo je jednostavno, premalo.
