Postoje trenuci kada dvoje ljubavnika, postanu stranci. Nakon tisuću noći strasti, nakon milijun izgovorenih želja i prešućenih istina, postoje trenuci kada dvoje ljudi shvate da se više ne poznaju.
Ponekad se takvi momenti dese sasvim iznenada. Na pola rečenice, između dva gutljaja kave i dima njegove cigarete, uhvatiš sebe kako grizeš usne i želiš otići. Više nemaš mira u blizini čovjeka na čijim si grudima toliko puta, posve mirno utonula u san.
Više ne pronalaziš svoj put, svoje snove, svoje oči u njegovima… vidiš samo čovjeka koji te promatra, onako kako je navikao, ali te ne vidi. I dalje si mu lijepa, i dalje ga prolazi struja požude kad promotri tvoje lice i tvoje tijelo, ali više ne zna o čemu razmišljaš, više ne naslućuje tvoje snove… i strahove.
Osjećaš knedle u grlu, jer se groziš pomisli da bi ikada više njegova ruka mogla proći niz tvoja leđa i tražiti tvoj drhtaj kao odgovor.
Više nisi ista… i nisi njegova. Odabrala si biti svoja.
Upijati hladne zimske dane i drhtati na vjetru sama. Smijati se s istim ljudima i veseliti novim licima i slušati Olivera u polu tami sobe. I pisati knjige i graditi carstvo. I biti toliko prokleto drugačija da ljude proganja spoznaja da te ne mogu uglaviti u svoje kalupe.
I čitati poeziju Rupi Kaur, promišljati o tome što je med i mlijeko tvog života i biti nadrealno tvrdoglava, dok otvaraš kutiju Ferrero Rochera, odgovaraš na poruke, pa se smiješ prijateljima i njihovim dosjetkama… i nekim novim strancima koji bi sve dali samo da postanu tvoj netko.
Mogla si biti njegova, mogla si, ali ostala si svoja. Jer niste se pronašli na pola staze ni uhvatili usred rečenice. Niste ostali disati u poljupcu već ste zagurali duše u džepove i otišli svak svojim putem. Preko noći ste od dvoje ljubavnika postali stranci. Oni koji više ne čitaju tajne u očima, koji ne govore istim jezikom i koji iako si tijela napamet znaju, više ne mogu željeti isti dodir i osjećati istu strast. I koji znaju, kada bi tijela bila samo tijela i u njima ne bi srca kucala, ni duše stanovale, da svejedno to ne bi bilo ništa više osim nekoliko trenutaka sirove potrebe na svilenim plahtama. U tim bi dodirima bilo samo navike, ali ne i ljubavi. I ostao bi samo gorak okus poraza, kada bi ustala, odjenula se i pokazala mu da ti sve to ništa nije značilo…
Mogla si sve to zaustaviti, mogla si spasiti vas… mogla si reći jednu riječ i biti njegova, ali nisi… prešutjela si, jer si stajala nasuprot njega bolno svjesna spoznaje da se umre u ljubavi za kojom se mora trčati, izgarati, davati sebe uvijek iznova, a za ništa… kao što ste to oboje radili. I boriti se s vjetrenjačama jer on ne vidi svoju sebičnost, svoju samodostatnost i svoje traume. Traume nastale nakon tuđih dodira koji su pekli pa ostavili ožiljke.
Mogla si biti melem za tu bol, ali si odlučila da to nećeš biti. Jer žena ne treba biti melem, već ljubav. Treba biti obasuta ružama, poljupcima i beskrajnom željom u očima muškarca kojeg voli, željom koju osjeća samo prema njoj.
Mogla si učiniti nemoguće.
Bila si bolno svjesna da je dovoljno da postaneš hladna i tvrdoglava, nedostupna i pakosna… pomalo zla, ali nisi to željela. jer se ne voliš takvu. Pa si nakon tolikih godina življenja između onog što želiš biti, što jesi, što se od tebe očekuje i što njemu treba, odabrala sebe i svoj put. Na njemu više nije bilo mjesta za njega. Odabrala si šutnju. Sad tek svjesna da je njemu ta šutnja izgledala kao tvoja zloba i manjak ljubavi.
Godinama kasnije, shvaćaš da si u njegovim očima zaradila divljenje kad si otišla. Jer šutnja je u njemu budila samo inat. Ali vi niste znali pričati… ne više. Niste se više mogli pronaći, jer ste jedno drugom izgubili trag u magli vlastitih ideala, želja, potreba i sebičnih zahtjeva. Niste mogli postati ljubavnici iznova, jer ste predugo bili samo stranci koji glume ljubav.
Nije li to tužno? I nije li tužno što je davno na toj stazi međusobnog voljenja i zaboravljanja, on tvoje divljenje zauvijek izgubio? Pa sebi postaviš uvijek isto pitanje; zašto muškarci shvate koliko im je stalo do žene tek kad ona odabere otići? Kad više nema načina da je vrate?
Kad postane ponovno svoja.
Od tog dana, svoja si uvijek, a tuđa tek u snovima stranaca koji te promatraju kako kraj njih prolaziš bez da ih doživiš.
Svoja si u greškama i uspjesima, svoja na kiši i snijegu, svoja čak i kad te netko ljubi i misli da je uspio srušiti tvoje bedeme. Uvijek svoja. Bezuvjetno svoja. Jer u suprotnom svjesna si da će ljubavnici kada se i rode i zavole i zaiskre… ponovno izgorjeti. U nekom trenu, u nekoj tisućinki sekunde, ako ne budeš sebi prva, ljubavnici će postati stranci i cijela priča, opet će se jednako završiti, samo s drugim likovima, u drugom krevetu, u nekoj drugoj ulici.
I opet ćeš samo ti biti kriva što niste trajali… i biti zla, jer si odabrala sebe, ušutjela i otišla.
