Moje srce je nezgodno mjesto za stanovanje. Mogla bih reći da sam zajeban stanodavac.
Lijepo je, prostrano i udobno. Uvijek se nešto događa u dvorištu, u kvartu ima najboljih restorana, a klubovi, kino i ostale gradske blagodati su ulicu dvije dalje.
Dovoljno je blizu mora da skoknete na izlet, a opet u sasvim mirnoj ulici, pa se godišnji može provesti i doma.
Najam nije visok. Nema mnogo režija. Stan je u katnici koja je cijela u mom vlasništvu, pa nema ludih susjeda…
Idila?
Moguće.
Zapravo ovisi od podstanara.
Ovisi koliko cijene prostor koji su dobili, ljubav koja im je pružena, male čokoladice na jastuku, kao u najfinijem hotelu, mogućnost da imaju svoj mir, a opet da sam tu, vrata do…
Sve u životu zapravo ovisi o tome kakvi su ljudi koje pustimo blizu i damo im najbolje od sebe. Hoću li u nekom trenu postati rospija i izbaciti ih na ulicu? Tko zna. Nema jamstva u ljubavi. Znam samo da sam one koje volim i koji su godinama redovno plaćali najam, prestala gledati kao podstanare i trajno udomila…
Jednom sam već pisala o kolodvoru na kom se nalaze oni koji čekaju ulaznicu u moje srce. Neki su se putem umorili i odustali, a neki još uvijek tuda lutaju.
Jesam li zla što ne otvaram vrata svog srca samo tako?
Jesam li sebična što pazim koga ću i koliko pustiti blizu?
Daju li se mnoge žene zapravo previše, prerano, svakome tko pokaže interes a onda kad se zasiti, samo nastavi dalje?
Zbog čega toliko žena ne zna biti solo? Zašto očekuju da će ih upotpuniti neki podstanar? Zašto je ljubav nešto što se percipira kao izvanjska sila koja će doći pa nešto u nama presložiti?
Neće.
To ne funkcionira tako.
Tamo negdje ne postoji nitko tko bi mi mogao dati ono što nisam sposobna pružiti sama sebi. Neće se pojaviti ni princ, ni vitez, a ni famozni konj bez obojice, koji će napraviti čudo u mom svijetu, jer za čuda sam odgovorna sama.
Postoji li netko koga bih rado pustila u srce? Netko kome nikada ne bih naplatila stanarinu? Netko tko bi mogao biti onaj pravi?
Postoji. I s njim sam drugačija. I on je sa mnom drugačiji. Ali nismo još jedno drugom dali ključeve jer smo oboje oprezni. Svaki dan što prođe, jedna je nova lekcija o nama. Svaki razgovor i svaka tišina potvrđuju da dobro biramo. Jer nismo tu jedno za drugo samo kad je lijepo, već i u trenucima kad se sve ruši… znamo da postoji taj broj koji možemo okrenuti u svako doba.
Ne iskorištavamo to. Jer nismo takvi ljudi. Mogli smo već otpustiti kočnice i napraviti mnoštvo malih gluposti… ali nismo.
Ljepota je u spontanosti. U iščekivanju. U upoznavanju. U svim onim, malim glupostima koje dvoje ljudi ispričaju jedno drugom i za koje znaju da ostaju zauvijek između njih.
Ljepota je u strpljenju. A ljudi danas ne znaju biti strpljivi.
Većina bi sve sada i odmah. Većina bi uletjela na kolodvor, kupila kartu i to onu trećerazrednu, pa očekivala VIP tretman i ulazak u sve, sada i odmah.
To tako ne ide kod odraslih ljudi. Ne postoje vlakovi koji tako voze prema mome srcu. Ne postaje se ovdje ni podstanar tako što se viče, maše novčanicama i želi gorljivo uletjeti na bijele tapisone s blatnim čizmama.
Moje srce je vila u elitnom kvartu.
Ne može svatko ovdje ući, a još manje svatko stanovati.
Od svojih podstanara očekujem odgovornost, poštovanje, dobrodušnost, iskrenost i ljubav. Sve te luksuzne osobine koje posjeduju rijetki.
Očekujem ono što dajem. I zbog toga pazim na dozu.
I posve sam svjesna da će u nekom trenutku, neki On, postati više od podstanara, ali o tome mnogo ne razmišljam.
S druge strane, uredno plaćam najam i volim, u svim srcima gdje sam se nastanila. Pazim kako se ponašam, održavam stanove, redovito čistim, spremam i često kuham fine večere svojim najmodavcima.
U mnogim sam srcima stanar već dugo. I još nikad nisam doživjela, da bih mogla biti izbačena…
U mnogima sam bila i gazdarica, ali mi se nije svidjelo. Nisam se tamo vidjela zauvijek. Možda ti stanovi nisu imali lijep pogled, možda su tepisi bili krive boje? Možda je bilo u tim stanovima previše svega a premalo ljubavi… tko zna. Sama sam ih napustila. I nisam zbog toga požalila.
Zapravo sam naučila da je srce, najljepši dom na svijetu, ako u njega pustimo prave ljude. I jasno je da će ponekad tu biti i gostiju, ili da bolje kažem, privremenih stanara, onih koji su samo zalutali, ali… važno je da od svih naših stalnih složimo jednu lijepu obitelj i da nitko nikoga ne žulja.
Važno je da naučimo prepoznati prijateljstva i ljubav. I da ih gradimo kroz vrijeme. Važno je da ne očekujemo previše a dajemo dovoljno.
Važno je da pazimo koga puštamo u svoje najljepše odaje.
Pripremila sam još jedan ključ, je li vrijeme da vila dobije novog stanara?
