Isprva ti se sve čini tako jasno. Odlučiš da ćeš pospremiti neku priču u ladicu, zatvoriti, zaključati je i zaboraviti kamo si nakon toga bacila ključ. I učiniš tako... biraš neki drugi put. Izbjegavaš ulice koje stoje kao živi podsjetnik nekih emocija. Ne šetaš više uz jezero, ne puštaš muziku koja te podsjeća... prigrliš promjenu, tako da stvoriš neke nove rutine. Nemaš zapravo drugog izbora, ne ako želiš preboljeti i nastaviti sa svojim...