Ljubomora nikada sa mnom nije rezonirala. Iako su mi ljudi znali reći da sam čudna, da sam nerealna ili da glumim, zaista nikad nisam zavidjela drugim ljudima.

Možda je stvar u tome što nikada nisam u životu trebala puno da bih bila sretna. Materijalno me rijetko zanimalo. Novac mi je uvijek služio za pokrivanje onih najosnovnijih troškova, a od shoppinga sam oduvijek bila cijepljena.

I dan danas, moja Klemi, sa mnom se bori kako bi me navela (čitaj natjerala) da si kupim ono što mi je stvarno potrebno.

Uvijek ću naći nešto pametnije za platiti od kupovine novih traperica. I uvijek ću iskombinirati što ću obući kad negdje idem, od onog što imam u ormaru.

Stvar je možda i u tome što je moja mama krojačica, pa mi s vremena na vrijeme, uvijek sašije nešto fora. No, to nije dosta, rekla bi Klemi i znam da je u pravu, zbog toga pokušavam u sebi probuditi taj duh ljubavi prema kupovini koji je većini žena urođen.

Zbog toga bih još u osnovnoj školi, svaki put kad bi neka djevojčica došla s novom haljinicom, jaknicom ili kopčom za kosu, ja bila presretna zbog nje a druge bi curice vrtjele nosom i pričale kako bi to njima stajalo bolje.

Nisam se uklapala ali nije mi smetalo.

S godinama sam shvatila da nije sretan onaj tko puno ima, već onaj tko malo treba. (Da Klem, znam da se to ne odnosi na traperice! <3 )

Uvijek sam doduše voljela knjige. I rado bih uletjela u neku knjižaru i brzinski kupila neki naslov. Nitko od meni bliskih ljudi, nije nikada razumio tu moju spremnost da se odreknem gableca, da na posao idem pješice umjesto busom, samo kako bih si kupila još jedan bunt papira!

No čitajući i otkrivajući svjetove koje nisam mogla posjetiti, učila sam o stvarima koje uspješni ljudi vide na drugačiji način. Shvatila sam zbog čega nisam jalna, zbog čega sam više usmjerena na učenje a manje na krpice i zbog čega sada, iz dana u dan poštom dobivam mnogo toga besplatno.

Svojevremeno sam pročitala kako Nadu Bučević zovu kraljicom besplatnih manifestacija, pa samo želim reći da se i sama tako osjećam! Knjige, kozmetika, kreme, krpice, slatkiši, obuća… svašta dolazi na moja vrata, noseći moje ime a ne koštajući me ničeg.

Zbog čega je tako?

Jer sam uvijek svima željela obilje i znala da ga svi jednako zaslužujemo i da ga možemo imati. Na stranu sada sve ono što možda ne volite čuti, o vibracijama, frekvencijama i pozitivi, no nema li vam logike da će zapravo osoba koja svima želi dobro i istinski se veseli zbog drugih, najviše i zaslužiti da isto živi?

Živiš ono što jesi - pa zato budi najbolja verzija sebe!

Manite se sad socijalističkog načina razmišljanja – vrijediš koliko radiš, i još više ovog kvazi kapitalističkog (a zapravo trulog) da vrijediš jedino ako non stop radiš ili ako se uhljebiš. Stvar je u tome da zaista živiš ono što si u svojoj suštini.

Pohlepni, jalni i zavidni ljudi uvijek samo pronalaze još stvari zbog kojih će biti takvi i život im stalno servira stvari koje drugi imaju, a oni ne mogu imati. To je apsolutni, začarani krug.

Sjećam se kad sam u srednjoj školi dobila od tate prvi mobitel. Tad je to bio najnoviji model. Simens c35. Sjećam se kao da je jučer bilo. Nisam ga tražila, nije mi trebao, ali tata me samo jednog dana iznenadio s njim.


Bila sam sretna, ali da ga nisam dobila, bila bih jednako sretna i dalje!

Ekipa iz razreda nije dijelila moje oduševljenje.

Odjednom sam postala State Enemy No 1, samo zato što sam se usudila imati nešto novo. Nisam nikako mogla razumjeti taj koncept i uvijek kad bih imala kuna na računu, (u to vrijeme onaj tko je kupio bon, bio je Bog – bez pretjerivanja), a netko mrgljao oko mene da mu nitko ne posudi za poruku (žicanje sms-ova je bio ultimativni hobby), moj je mob bio na raspolaganju.

No, to moje vrle, nadobudne kolegice iz razreda nije kočilo da me jednog popodneva zaustave na hodniku za vrijeme odmora i kažu mi – A šta ti glumiš s tim mobitelom? Non stop šetaš i k’o fol s nekim pričaš. Ko bi tebe uopće zvao??

Bio je to trenutak kad sam naučila, kako ljudi mogu zbog materijalnih stvari i ljubomore biti vrlo nesretni u svojoj glavi i obećala sebi da nikada, zbog nijedne stvari koje se novcem može kupiti, neću osjećati ljubomoru. Nisam željela biti rob osjećaja koji te tako može kontrolirati.

Jer kad smo ljubomorni, mi nemamo kontrolu.

Ljubomora je loš saveznik. Ona se poput nekog virusa, polako ali sigurno širi umom, dok ne zaposjedne sve što smatraš da jesi, a onda prodre u dubinu, kontrolirajući tvoje navike, poglede na svijet, želje i emocije. I tako postaje samo vrh ledenog brijega.

Za sobom povlači osjećaje manje vrijednosti, nesposobnosti, nedovoljne ljepote, hrabrosti, talenta… ubija osobu polako iznutra prema van.

I što god da postigne, koliko god toga da ima, nikada ne pronalazi zadovoljstvo u tome. Uvijek traži više i treba više i u vječnom je sukobu sa sobom.

Nije sretan onaj tko puno ima, već onaj tko malo treba.

Težite boljem, ali ne trebajte ništa. Želite uspjeh, sreću, ljubav, lijepu kuću. Ali ne trebajte ih. Ne uspoređujte s tuđim. Jer u toj usporedbi vi ste uvijek gubitnik. Baš poput mojih školskih kolegica. Koliko god im smetalo što ja šetam hodnikom i s nekim razgovaram, nisu time promijenile činjenicu da sam na kraju dana ja kući išla s mobitelom u džepu a one samo s osobnim frustracijama.