Pomislila sam… što bih učinila, da znam da mi je ovo, zadnji dan života? S kime bih ga provela? Kome bih se javila? Da li bih se ikome javila? Što bih radila svojih zadnjih sati? Da li bih mnogo promišljala o godinama koje su iza mene? Da li bih mnogo žalila zbog propuštenog ili bih se veselila što sam upoznala mnogo različitih ljudi, koji su me, svak na svoj način, dotakli i promijenili?

U jedno sam sigurna, osjećala bih strah… od toga ne bih bježala, ali duboko bih udahnula i znam da bih mnogim ljudima konačno rekla koliko su me povrijedili… nazvala bih zadnji put neke brojeve i rekla nekim ljudima da ih beskrajno volim … ne bih im rekla zašto… bilo bi to spontano – kako si i na kraju znaj da te volim. I ti razgovori ne bi bili dugi, jer bi previše boljelo.

Onda bih uzela to nešto novaca iz ladice i otišla bih na sushi… nisam ga jela tako dugo, pa bih se zadnji dan počastila, onim do čega mi je… onda bih dugo sjedila u travi i gledala mrave, legla bih i promotrila oblake, sunce, ljude što prolaze. Sve one male stvari koje inače uvijek zanemarim.

Onda bih kupila dvije velike milke s karamelom.

Otrčala bih bosa još krug po travi, tako da dobro upijem taj osjećaj… sjela bih, smazala čokoladu i napisala kratko pisamce koje bih nazvala Sjećanje.

U tom sjećanju bio bi popis svih divnih ljudi i sitnica koje su učinili za mene i zbog čega sam ih u nekom trenutku beskrajno voljela. I napisala bi im da su voljeni. Jer znam da bi im mnogo značilo. Otišla bih do susjeda da ih malo zezam… kao što sam znala prije.

Pojurila kući i zavirila u maminu radionicu, čvrsto bih je zagrlila i poljubila i bila bih nasmijana, jer mame zaslužuju svoju djecu vidjeti sretnu, ne zaslužuju zbog nas plakati, a često plaću… S tatom bih se šuljala po vrtu, još jednom pomazila naše mace ljubimice i gledala ta mala, čupava stvorenja kako se penju na trešnju. To drvo koje toliko volim, a kad bi sunce već bilo na zalazu… kad bi se smračilo potražila bih njega.

Samo da ga još jednom poljubim… pa makar mu se i ne svidjelo.

Došla bih s bocom crnog vina, bez objašnjenja, bez da išta tražim. Samo bih zadnji put s njim gledala film i vodila ljubav… Šapnula bih mu: „Volim te“ i ne bih očekivala da išta kaže… i šutjela bih gledajući ga kako spava, nesiguran jesmo li mi jedno za drugo. Utisnula bih mu poljubac u čelo, kao što je on mnogo puta dok sam snivala i tiho bih se iskrala iz stana.

Otrčala bih niz stepenice, dugo, dugo hodala do jednog malog jezera… tamo bih već pred svitanje sjela na travu i pogledala sunce kako izlazi, da ga zadnji put pozdravim. Rekla bih mu: „hvala, što si za mene sjalo“ i sklupčala se na travi, lagano zatvarajući oči. Misleći – Bože, bio je to tako divan dan…

Marija Klasiček