Ležala sam sklupčana na krevetu, rukom prelazeći preko trbuha. Još jedna upala i još jedna tura konjskih antibiotika.

„Baš krasno. Baš sam ponosna sama na sebe.“ – pomislila sam, a onda mi je zavibrirao mob, a na ekranu se pojavio lice slatke plavojke.

„Hej mila!“ – ciknula sam radosno, ali s druge strane se čulo samo promuklo „Ej…“ i svaki se alarm u mom tijelu upalio. Znala sam što znači kad je ona ovako potištena. Sranje. Žešće sranje.

Nekoliko trenutaka nakon toga već smo se dogovorile za kavu. S obzirom da sam PONOVNO bolesna, plan je da će ona ujutro doći do mene i da ćemo dugo sjediti u mom vrtu ispod trešnje, toliko dugo dok nam s neba na glavu ne padne rješenje.

A koji je problem? Ona je u braku i misli da se zaljubila u drugog.

I tako sam rano ujutro, nakon što sam u usta nagurala još jednu divovsku tabletu i opsovala sama sebi u bradu, sišla u dvorište i postavila stolice ispod trešnje. U međuvremenu je voda za kavu zavrela a njeno se ljupko, mlado lice pojavilo ispred vrata.

  • Imaš podočnjake do dupeta. – rekla sam i zagrlila je čvrsto, toliko da izgubi dah i da osjeti da nije sama.
  • Mhm… i ti! – krenula je taktikom napad je najbolja obrana.
  • Ja uvijek imam podočnjake. To je dio mog šarma. – odgovorila sam kroz osmijeh i osjetila još jedan grč u trbuhu, koji sam zdušno odlučila ignorirati.

Nakon što sam nam skuhala kavu i napravila sok od bazge, kojeg smo jučer kuhale mama i ja, a moje malo plavokoso čudo iz vrećice izvadilo kroasane i veliku Milku, bile smo spremne na seansu pod trešnjom.

  • Volim tvoj vrt. – rekla je.
  • Znam, ovo je zen place.
  • Uvijek sam voljela kako nas je tvoja trešnja skrivala od ostatka planete.
  • Baš si blesavica. – zagrlila sam je.
  • Ma, znam… samo nije do trešnje i vrta, do tebe je. Ti si taj čvrsti korijen koji nas sve vraća na tvorničke postavke, a opet si stablo s velikom krošnjom koje nas pušta da lutamo po svijetu, dok ne zajebemo. Tvoja hladovina se osjeti, gdje god otišli.
  • Hej, postaješ pjesnik mala.
  • Učila sam od najbolje! – zaključila je i pogledala me tim svojim velikim, plavim, sanjarskim očima.
  • Gdje gori? – rekla sam i otpila gutljaj kave koja mi konačno nije ispala preslatka.
  • Zaljubila sam se.
  • Dobro…
  • Nisam prevarila Mistera Muža.
  • Okej…
  • Ne znam kako sam se zaljubila, samo se dopisujemo.
  • Hmm… u redu.
  • Ni ne razmišljam o tome da napravim nešto.
  • Mhm…
  • Ali… pitam se.
  • Što?
  • Može li se voljeti dvoje ljudi istovremeno?
  • Pa sad…
  • Može li Mare? – pogledala me upitno i znala sam da ovdje kreće ona faza kad ona očekuje da znam sve odgovore, da joj održim moralnu prodiku, da je onako figurativno opalim nogom u zadnjicu dok joj se ne resetiraju postavke u glavi i ode kući sretna i zadovoljna, samo s mislima o svom mužu.
  • Mislim da si se udala premlada. – bio je moj odgovor, a ona je zinula.

Neko smo vrijeme pošutjele, dok smo naizmjence ispijale kavu, promatrale trešnju, tu blesavu malu ulicu i jedna drugu.
  • Zaljubila sam se. – rekla je u obranu svog braka.
  • I ja sam se zaljubila u tvojim godinama, mislila da je on princ na bijelom konju, pa se svejedno nisam udala.
  • Na kraju je ispao samo konj?
  • Ne, postao mi je najbolji prijatelj, ali to je neka druga priča. – rekla sam.
  • Ti si pametnija od mene.
  • Nitko nije pametan kad se zaljubi. – pokušala sam je utješiti.
  • Ali ti uvijek imaš rješenje! – ciknula je.
  • Imam li? Misliš zbilja da ja sve znam? Da je moj život neka bajka i da se sve stvari uvijek riješe eto tako, nekom magijom? Nije. Imam problema kakve ne možeš ni zamisliti, niti ti ih želim, ali je stvar u tome da to ne doživljavam tako tragično. Barem ne više. I naučila sam jednu bitnu stavku, ako ovo što me muči sad, za pet godina neće biti važno, onda ni sad nije dovoljno bitno da bih oko toga previše brinula.
  • Barem nikad nisi varala. Imam osjećaj da nikad nisi došla ni u napast… – promucala je.
  • Svi dođu u napast, poanta je samo u tome da radiš samo ono s čime možeš živjeti znaš?
  • Znam…
  • Ne, ne znaš. Želiš da ti ja kažem da je ovo ispravno ili nije? Od kud da ja to znam? Imaš li sa svojim dragim ljubav? Mislim da imaš. Imaš li dovoljno pažnje? Ne. Nudi li ti ovaj drugi nešto bolje? Nemam pojma, ne poznajem ga. Jesi li prevarila Josipa zato što si maštarila o drugome i dopisivala se s njim? Nisi, barem ne iz moje perspektive, ali svatko prevaru doživljava drugačije.
  • Ne kužim. – promucala je.
  • Pa vidi, meni je prevara doslovni čin jebanja. Naravno ako tvoj partner za to ne zna i ne odobrava.
  • Kako bi mogao moj muž odobriti da se ja pojebem s drugim? – vrisnula je, pa se zacrvenila, prekrila lice rukama i potonula u stolcu.
  • Nije te nitko čuo, diši. – nasmijala sam se.
  • No?
  • Pa imaš ljudi koji se oko nekih stvari dogovaraju, imaju skladan brak i dobar seks ali si ne zamjeraju povremene izlete u tuđe krevete. – da tako kažem.
  • Baš praktično. – rekla je.
  • Iskreno je. Nemoj ih osuđivati, jer ovo što ti radiš je dvolično. Oni ne rade ništa za što njihov partner ne zna i ne odobrava.
  • Znači ti misliš da bih trebala sve reći Josipu i onda se mirne duše otići pojebati s drugim?
  • To nisam rekla. Stvar je samo u tome da je meni prevara izdaja povjerenja. Ako drugome govorim ono što svom partneru tajim – to je prevara također. Možda čak i mnogo okrutnija od one da se s drugim potrošim. Ali na kraju balade, to sam ja. A tebe očito ovo ždere, inače mi sad ne bi sjedile ovdje i imale ovu hipotetsku raspravu o možebitnom seksu, za koji uporno tvrdiš da nisi zainteresirana uopće? – pogledala sam je ravno u oči a ona se lecnula.
  • Želim se naći s njim. Želim se opet osjećati kao žena. Josip me voli al’ s njim je sve rutina, a ja se osjećam kao jebena stvar! – vrisnula je a ja sam samo kimnula glavom, znajući točno na što misli.
  • U redu je. Izbaci to iz sebe. – zagrlila sam je.
  • „Okreni se ovako hani. Naguzi se hani. Popuši mi hani.“ Jebeno je bitan samo on! On, on i on!
  • Jesi mu to rekla?
  • Rekao je da će se potruditi i sve je ostalo na tome.
  • Jasno.
Šutjele smo.

Vjetar je pirio kroz lišće iznad nas, nosnice nam je punila aroma kave i bazginog soka, a mi smo posegnule za svojim kroasanima, cupkale fino tijesto prstima i promatrale se zamišljeno.

  • S tobom je sve okej? – upitala me.
  • Dobro sam. Samo mala upala.
  • Nisam mislila na to….
  • Ne mogu pričati o tome sad.
  • Okej. – rekla je i nasmiješila se toplo. Voljela sam to kod svoje male plavojke. To što za razliku od drugih nije postavljala glupa, suvišna pitanja.
  • Mislim da je moj brak gotov. – zaključila je nakon duže šutnje.
  • Jesi li sigurna? To što ti neki lik vlaži gaćice ne znači da je umrla ljubav s Josipom, samo da se ugasio plamen.
  • Gotov je. Jer ga ja nemam želju oživljavati, nemam želju zavoditi ga i učiti kako da bude muškarac koji mi treba. A ovo što imam mi ne treba. Vodim brigu o svemu, radim kao marva, kuham, perem, peglam i navečer sam ponovno samo stroj u koji se on istrese i zaspi kao klada pokraj mene.
  • Jesi li razgovarala s njim o tome kako se osjećaš? O ovoj vašoj rutini?
  • Njemu je rješenje kupiti mi cvijeće ili bombonijeru i pričekati da me prođe „PMS“ kako to zna zdušno reći.
  • Aha.
  • Želim biti slobodna, raditi što hoću i ševiti se samo iz gušta, ne iz obaveze jer sam ne tako davno nekome obećala da je moja pipi samo njegova. Nije. Moja je. – na ovo smo obje prasnule u smijeh. I nakon toga se nastavile zezati i smijati još neko vrijeme.

Naš razgovor sveo se na zaključak koji joj se dugo motao dušom – da nije sretna. Nije ispunjena. Nema osjećaj zadovoljstva a bome ni ekstaze. Postala je predmet u rukama svog supruga koji je gleda kao svoje vlasništvo i ne želi se pomaknuti s pozicije cara u njihovom braku.

Njemu je dobro, a ona vene. I tako je uveo i njihov brak.

Što će biti s njima? Ne znam.  Hoće li mu puknuti srce zbog činjenice da je ona od mene, otišla ravno svojoj sisterki i odlučila da se neće uopće vraćati u njihov stan? Sigurna sam da hoće.

Je li tu kriv onaj drugi frajer? Ne. On je samo potvrda da je ona nesretna.

Je li taj novi – pravi? Iskreno sumnjam. Mislim da ona još ni ne zna do koje mjere su neke stvari u njoj polomljene, ali mi je drago što je odlučila svoj život uzeti u svoje ruke. Jer razvod koji je pred njom, neće joj biti lak.

I borit će se ne samo protiv svog muža, već i protiv naše zaostale okoline.
  • Ako zaglibi, uvijek se mogu vratiti pod ovu trešnju, jelda?
  • Uvijek.
  • Volim te M.
  • I ja tebe djevojčice moja.

Za kraj ostavljam vas s jednom predivnom misli by Miroslav Antić:

“To kako se voli ne uči se iz knjiga, ne uči se u školi. To se uči iz sebe, kad se otvori srce, pa ili boli ili ne boli.”

 Voli vas M.