Imaš te neke staze koje moraš proći. Tisuću puta ih obići. Naprijed – nazad i ponovo. Imaš ih i želiš da je tako, dok se ne odlučiš smiriti na jednom mjestu, zauvijek.
Čini mi se da sam ja oduvijek lutalica, iako su mi korijeni duboki i volim grad u kom sam odrasla. Oduvijek tražim ono nešto… u nekome. Jesam li to pronašla? Srce zna odgovor i ne ide preko jezika. Nije vrijeme za to.
Vrijeme je za lutanja, između onog što moram biti i onoga što želim. Između moranja i zagrljaja. Između stvarnosti i obećanja koje sam dala.
Nije mi taj put baš lagan, ali borim se i nastavljam.
Flashback (Tada)
Noćna linija Sarajevo – Zagreb. Vraćam se u svakodnevicu. U polumraku autobusa zamjećujem obrise stranaca. Sneni i daleki, svi gledaju svoje mobitele. Čak i oni koju putuju u paru.
Žive li ti ljudi uopće? Ili samo putuju kroz život? Osjetim stezanje u nozi… sinoć sam izvrnula nogu, na zadnjoj stepenici, skilskoj od kiše. Mislim da ništa nisam slomila ali je svejedno bol neugodna i nesnosna. Na momente me steže u grlu, ali se priberem i otpijem malo vode. Barem znam da sam živa.
Barem idem nekud i riskiram. Događa mi se – nešto. Iako je bolno na momente, kao ovo skršeno stopalo, stvarno je. I shvaćam da sam neka vrsta endema, zadnja od onih ljudi koji ne žele da ih život mimoilazi. Žena koja se ne može zadovoljiti pukim egzistiranjem. Jer je tako kažu “sigurnije”.
Sigurnost ne postoji. – pomislim. To je fino upakirana laž društvenih medija i televizije. Ispeglana filterima do neprepoznatljivosti. Obećava život u kom je sve lako i samo dodir touch screena daleko. Nudi ljude koji su umreženi a toliko udaljeni. One koji se ponekad pogledaju ali se ne vide. One koji žive za jedan like i jedan share, dok stvarno tijelo, od krvi i mesa i emocija drhti kraj njih, željno jednog dodira.
Ljudi si više ne prate trag u beskraju.
Ne vide si oči i zvijezde u njima.
Ne riskiraju sebe za nekog.
Ne žive.
Bol u stopalu podsjeća da sam riskirala. Da sam si dala priliku biti i voljena i povrijeđena. Da sam osjetila uzbuđenje i čežnju i strah i sram i znatiželju i da sam gorjela i idalje gorim kao baklja ivanjska.
Otišla sam još jednom preko rubova sebe. Otkrila sam da postojim i tamo gdje se samoj sebi nisam nadala. Pronašla sam se u toplini njegova pogleda, na usnama koje ljube kao što me nijedne nikada nisu. U dodirima koji su nježni i nezasitni, gladni, strasni i nagli na trenutke, a opet toliko ispunjeni ljubavlju.
Kada će te netko tako ljubiti ako ne ponudiš usne? Kada?
Da, tebe pitam, tebe koja / koji ovo čitaš i postavljaš si pitanja.
Možeš nastaviti gledati u mobitel, u tu malu skupu kutijicu bez duše ili možeš potražiti nečije oči. Možeš odlučiti trčati na kiši i ljubiti se s potpunim strancem, sve dok toliko rukama i jezikom ne istražite svoja tijela, pa vam ono umjesto nepoznata izazova, ne postanu hram i utočište.
Možeš kao ja odlučiti obrisati suze zbog nedostajanja, stisnuti zube zbog boli u nozi i nastaviti gledati gradove što ih mimoilazimo u tami. A možeš se i praviti da se život oko tebe ne događa.
Možeš. Imaš pravo na to… samo nije li nekako tužno, ne živjeti sve što možeš živjeti, samo zato što te strah? Jer se bojiš da ćeš pasti?
Vidi me, pala sam… slomila se… ali vjeruj mi, nikada nisam bila sretnija.
Back to reality (sada)
Proljeće lagano ustupa mjesto ljetu. Mirisi majskih ruža pretaču se u miris ljiljana koji su upravo propupali. Život se iz melankolije nadanja, pretvorio u radost iščekivanja.
Ugrizi na vratu su svježi.
Okus usana na mojima, stvaran i jak.
Osjet tijela na tijelu, najjače oružje protiv života i njegovih izazova.
Usudila sam se ići preko granica sebe, a za nagradu sam dobila Ljubav.
Pratila sam ti trag u beskraju Jedino moje. Doveo me tamo gdje sam oduvijek i živjela, u tvom pogledu. Kako me ti gledaš tako me nitko, sada to znam, nikada nije ni mogao gledati.
M.
