Zašto pisati? Zašto stavljati sebe na papir? Gdje je u tome blagodat? Gdje smisao? Tko nas može naučiti pisati i kako znati što staviti na papir? Kako odabrati temu? Kako sve to pretočiti u knjigu, gdje početi… kojim slovom, kojom idejom? Nije važno, samo kreni. Napiši, prebriši, iskrižaj i kreni ispočetka. Samo uživaj. Ne misli kako, samo kreni.
Iskreno… barem za mene, čar je u kreiranju svojevrsne terapije. Izbaciš loše, pronađeš što te tišti a slova samo teku. Daš malo duše, malo srca, malo tjeskobe i malo nadanja. Kao kad pripremaš omiljene recepte. Ponekad doziraš, ponekad eksperimentiraš. Nitko te ne ocjenjuje.
Pisati možeš u malu plavu teku, koju ćeš gurnuti pod jastuk. U Čarobnu knjigu ili u Word… možeš otvoriti svoj blog ili izbaciti status na fejsu. Sve to možeš. Ovisi želiš li dijeliti sebe s drugima ili želiš samo vidjeti što to nosiš u sebi. Što te tišti i od čega bježiš.
Nekad drugi mogu ozdraviti čitajući te.
Nekad mogu pomoći da ti počneš ozdravljati… a ponekad se zajedno svemu napisanom možete od srca nasmijati. I to djeluje terapeutski, vjeruj mi.
Nije važno ako u školi, iz školske zadaće nisi nikad dobio više od dvojke. Nekad su najbolji pisci, oni koje su i učitelji i ekipa i život, najviše ismijali i odbacili. A zašto? Jer su ih u pisce života, iskrojile proživljene godine. Njima više ne fali materijala. Ne fali ni opisa, ni retrospektive. Stil se nekako izbrusi sam. Sve se postroji.
Najbolje pisce još nismo ni otkrili i zaista je šteta što mnoge, fenomenalne priče nikada neće ni zaživjeti, dok oni bez stila i talenta i duše pune izloge knjižara, iskaču u kolumnama i iz svake paštete. Oni pišu, a ne kažu ništa. Samo redaju slova i pretaču iz šupljeg u prazno. Misle da su veliki… a ti, ti koji nosiš i dušu i život u sebi, ti šutiš. Bojiš se sve svoje staviti na papir, a sanjaš da ispričaš svijetu neku bajku ili dramu.
Ne boj se, posegni za listom papira i olovkom.
Ispričaj prvo sebi… a onda ako ništa drugo otvori blog i pod pseudonimom kreni pisati. Što možeš izgubiti? Što? Malo vremena? A dobiti? Sebe. Sebe u slovima.
Nakon toga? – pitaš… tko zna. Svaka priča ionako ima svoj put, tako će i tvoja. A ja ti želim samo petlju da probaš.
Marija Klasiček
