Jesam li i kako naučila povlačiti granice? Vjerojatno tako što sam milijun puta pukla. Pukla k’o kokica. Između ostalog i jutros, umalo, da nije bilo jedne dobre duše i njegovih savjeta, valjda bi letjelo sve oko mene u tri materine. A onda sam sjela i ponovno povukla granice, podcrtala ih, debelo naznačila i postavila table sa znakom STOP. Jbg ljudi, drugačije ne ide. Ako vas ne opalim nogom u jaja vi jednostavno ne znate stati. Ili ne želite?
Uglavnom, mrzim biti u centru pažnje, a uvijek nekako jesam. Valjda ta moja lavlja narav, s urođenim karakteristikama lidera jednostavno ne može stajati po strani. Laprdati mogu nekontrolirano puno, a da mi netko stavi flaster na usta, progovorila bih na dupe. Ideja imam nesnosno puno, kao i energije za pokretati čudesa i okretati polove. Uvijek sve mogu i uvijek mogu potegnuti. E jbg, ne mogu, ne trebam i ne smijem. Moje tijelo i moja psiha vrište – Dosta Mary! Ne treba ti još jedna aktivnost, još koji tucet ljudi koji će te cijediti sa svojim idejama i zahtjevima. Ne treba ti. Dovoljno ti je imati posao, familiju, dečka, portal, frendove, susjede i ostalu tugujuću rodbinu, ne treba ti članstvo u još 859 organizacija, udruga i ostalih tvorevina napaćenih ljudi koji pate od dosade.
Stani na loptu i ostani na mjestu. Možeš. Nije tako teško. Ukroti crve u guzici ili kupi najbolji pesticid.
Mislim da podsvjesno negdje imam preveliku potrebu popravljati stvari. Imam taj takozvani – mama sindrom, s kojim se na površinu ispoljava potreba da poletim svakome u pomoć. A onda kad meni treba, di su svi ti ljudi? Imaju pametnijeg posla. Kako prigodno.
U posljednje vrijeme kaos je oko mene nesnosan. Doslovno je kulminiralo jerbo je crv potrebe za samoodržanjem, u meni nadglasao ostale crve i počeo raditi čistku. Smanjila se lista lažnih frendova i ostalih energetskih vampira. Srezale su se aktivnosti na mjestima gdje se ionako nikad nisam osjećala dobro i gdje sam samo vukla k’o marva umjesto drugih ljudi. Prestala sam biti dežurni dušobrižnik i rame za plakanje. Počela sam gasiti mob, laptop i vlastitu dobru volju da budem tu. I naravno što se desilo? Vampiri su se pobunili. Podigli su cijelu malu jebenu revoluciju.
“Ti bi bila mirna i sretna i bavila bi se samo onim što voliš? E ne bu to tak išlo mala! Ne može! Izvoliš bit tu na raspolaganju! Mi ćemo cvilit i davit i plakat i vrištat i k’o mala djeca nogama lupat o pod iz protesta, dok se ne pokoriš.”
Ali zajeb… što više se oni inate i mrgode, veći se inat u meni budi. Onaj crv samoodržanja samo raste i kesi im se. Ako ga pokušaju ignorirati, onda se on fino podigne i isprsi k’o Tarzan i pokaže im srednjak. Samo da se zna tko je gazda i čija je zadnja. I moram priznati da mi se sviđa taj Crvko i da ću mu nabavit kućicu i uzet si ga za novog kućnog ljubimca.
Svakome od nas to treba. Taj neki trenutak u životu kad prekipimo i kad pobacamo ljude van, tresnemo im vrata pred nosom i jednostavno udahnemo. Kao što čistimo kuću, tako trebamo čistiti i okruženje. Zašto bi morali biti dobri sa svima? Zašto bi morali svima udovoljiti? Ma o kome god da se radi.
Zašto bih ja morala biti dobra kćerkica i stalno puštati svoje starce da tjeraju vodu na svoj mlin? Zato jer sam jedinica a oni penzići koji nemaju drugog života, osim onog koji žive kroz mene? Ma zajeb. Imali su svoju mladost, odabrali svoj put, na kraju konca, sami su odlučili imati samo jedno dijete i ne imati aktivnosti kojima bi si popunili svoju zrelu dob. E pa sad nek se snalaze s tim kako znaju. Ne mogu i neću im biti na raspolaganju za svaki jebeni hir i ideju koju dobiju. Nisam ni njihovo vlasništvo ni njihov produžetak. Osoba sam, kojoj je temeljni zadatak na ovoj planeti pobrinuti se za svoju vlastitu sreću. Ne znači da ću im okrenuti leđa i zaboraviti da imam roditelje, nipošto, ali odbijam biti pod njihovom cipelom, zatvorena pod stakleno zvono, jer se oni boje života. Ja ga se ne bojim, ja sam ga gladna i željna i spremna juriti kroz njega, a ne ga promatrati sa strane jer je tu kao sigurnije.
Zašto bih svakom frendu ili poznaniku trebala biti na raspolaganju? Čime su oni kupili pravo na moje vrijeme, znanje i potencijal? Činjenicom što me znaju ili time što smo si dobri? Malo sutra. Pomognem koliko mogu. Dalje – stop. Ne mogu, ne želim, ne znam i umorna sam. Ne mogu stalno ispravljati tuđe Krive Drine. Ne mogu vječno biti dežurni lifeguard na obali životnih sranja i jurcati uokolo s pojasom za spašavanje. Jednostavno mi se ne da. Osobito mi se ne da više biti svakome psihijatar. Ne znaš što ćeš sa sobom? Jbg – tvoj problem.. Idi otrći krug oko sela pa ti se možda prosvijetli.
‘Oćeš rezat žile jer te cura ostavila? Reži brate mili, evo ću ti naoštrit britvu.. budi budala koja baca svoj život u vjetar radi osobe koja ju ne voli. Tvoj izbor i tvoj problem. Nemoj me zvati i nemoj mi se žaliti jer ću te zbilja poslati u pizdu materinu.
Nisam spasioc, nisam psihijatar, nisam svemoguća i nemam uvijek živaca. I to je okej. Ili ćete me prihvatit takvu i poštovati moje granice ili se više nećemo poznavati.
It’s simple as that.
Do tipkanja,
Mary
