Ona se još jednom u snu prevrnula u postelji a ja sam se spustio na pod i ostao je tako promatrati dok sniva. Najednom sam ispred sebe ugledao sva ta stoljeća krvi i sva lica djevojaka kojima sam ubijao žeđ dok su tako snivale, kao što ona sada sniva. Jasno sam se vidio njihovim očima, uvijek trenutak prije no što sam svoje zube zario u nečiji bijeli vrat. Jedna mi se plavojka usjekla u pamćenje.

Rukom sam joj nježno odmaknuo kovrčave uvojke sa snježnobijela vrata, dok sam je drugom pridigao iz njene postelje. Zapljusnula me daškom svog parfema, dok je oko mene strujila bujica njene vlastite, ljudske arome a vrela joj krv ključala venama i tjerala me do ludila. Nije se bojala, kao što se ni druge nikad nisu plašile. Raširila je ruke prema meni kao da me doziva u zagrljaj i tad sam se ogledao u njenim očima i u njenim mislima.

Njoj sam izgledao nestvarno lijepo, poput anđela što je gleda baršunastim očima boje badema. Što je gleda opasno i gladno. Ali to je nije diralo. Željela je da je moje ruke dotaknu, da je moje usne obljube, željela je biti posve blizu moje ledeno hladne kože, željela me dotaknuti, željela je da legnem u tu postelju s njom kao da sam njen dragi.

Smiješno, naivno djevojče. Željela je moju ljubav.

Zar je mislila da bih je ikada mogao voljeti? Pridigao sam je bliže i lako joj usnama prešao preko usana i spustio ih na njen vrat, tren je tako drhtala u mom naručju od želje, od blažene ekstaze što je u njoj stvarala moja blizina, a zatim se zagrcnula od boli što ju je zasjekla u vratu i prostrujila njenim venama što su za tili čas ostale prazne.

Oči su joj sjale još tren a zatim se zauvijek ugasile, s jednom jedinom slanom suzom što joj je pobjegla iz plavoga oka i nestala u vrtlogu vremena, u vrtlogu moga sjećanja.

Bilo je toliko lako uzeti ljudski život, život jedne naivne djevojke. Lako i nezanimljivo. Bio sam gladan lova, bio sam gladan borbe, bio sam gladan divljeg straha svoje žrtve kojeg sam silno želio vidjeti u njihovim očima.

Cijelo sam jedno stoljeće, zbog toga svoju žeđ pokušavao utažiti lovom na mladiće, koji su u svojoj čudnovatoj ljudskoj prirodi letjeli u drugu naivnu krajnost – mislili su da mi mogu pobjeći. Njihov me trk u spas kojeg su željeli dohvatiti tako silno zabavljao pa sam ih puštao da tako satima jure, vjerujući da za njih postoji nada ako samo uporno budu trčali, posve nesvjesni da ih i dalje promatram i pratim bez napora s grana drveća i krovova kuća.

I kad bi tako prestravljeni, padali s nogu od iscrpljenosti, spuštao bih se iz tame pred njihove oči pune goruće strave. Uzmicali su pužući, gmižući, poput kukaca, poput glodavaca što su rovali tlom pod našim nogama.

I opet bih ih tako puštao da uzmiču sve dok me njihova krv ne bi previše omamila, sve dok ta prokleta žeđ u meni ne bi toliko podivljala da ih više nisam mogao pustiti, već sam samo mogao svoje očnjake zabiti u njihovo meso i zasladiti se slatkim okusom krvi, koja bi uvijek prebrzo minula, koje nikada nije bilo dovoljno, dovoljno da mi utaži žeđ što je u meni uvijek gorjela, što me tako pekla od vrha jezika do dubine grla. Zbog koje mi je grlo i dok se napajalo svježom krvlju bilo tako prokleto suho.

Stoljećima je ta žeđ sa mnom upravljala, goneći me da perverzno i hladnokrvno ubijam sve na što sam nailazio. Od seljana do kobila u njihovim stajama, od kraljevni do šumskih medvjeda i vukova, sve do trena kada sam u svojem bolesnom, čudovišnom umu shvatio da je žeđ samo stanje svijesti i da ja mogu upravljati njom a ne ona sa mnom, da mora postojati nešto više od naslade tuđom krvlju.

Bio je to tren kad se u meni rađala potreba za ljubavlju i kad me agonija stoljetne usamljenosti počela iznutra proždirati većom silinom no što je to moja žeđ ikada mogla.

Susretao sam često pripadnice svoga soja ali me nijedna nikada nije zanimala.

Bile su površne i hladne, vođene samo svojim potrebama, željom za krvlju i željom za strasti zbog koje su noću naivne mladiće vabile u svoje odaje kako bi s njima plesale strastveni ples prije no što bi ih zauvijek izbrisale iz knjige života.

Moj um, um jedne nemani nije osim žeđi patio za drugim, niskim strastima. Bio je gladan dubokih osjećaja, željan da ih osjeti, željan da ih pruži. Željan nježnosti i topline… i znao je da to u svom soju neće naći a ljudski to nije mogao pružiti jednoj zvijeri.

Barem sam tako mislio dok nisam ugledao Nju. Mogao sam zatvoriti oči i vidjeti sve što dolazi. Ona će me jednom voljeti, u to sam mogao biti siguran ali nisam mogao ni u jednoj svojoj viziji, što bi me zapljusnula poput vala, vidjeti hoćemo li i kako biti zajedno. Bilo je to nešto strašno, ta moja želja da budem s njom. Kosila se sa svim zakonima prirode. Već sama moja želja da me ona zavoli onako kako sam ja zavolio nju možda mi je mutila vizije budućnosti. Možda će nju zauvijek pratiti ta strava koju je cijelog dana u sebi nosila.

Dan? Zar tek je jedan dan minuo? Meni, kojem vrijeme nije predstavljalo ništa činilo se kao da je oduvijek znam. No njoj, njoj je to bio samo jedan dan, u kojem još uvijek nije znala ni da postojim.

Kroz prozor virnule su prve, bljedunjave zrake svjetlosti i shvatio sam da sviće. Oblaci su spavali, zgusnuti na nebu i znao sam da će sunce imati moć, zaključati me u tamu, u sjenu drveća. U hipu sam skočio a zatim u jednom koraku već bio uz njenu postelju. Još uvijek je čvrsto snivala. Povukao sam njen pokrivač i prekrio joj gola ramena, vrškom joj prstiju prelazeći preko lica, preko čela, malog prćastog nosa i pokoje pjegice na obrazu, preko jagodica do usana. Koža joj je bila tako nježna, tako topla. Ostao sam zapanjen tolikom ljepotom. No znao sam da ne mogu ostati ovdje s njom.

Skoknuo sam do prozora i nestao u tami šume. Zastao sam na grani smreke i zagledao se u daljinu, posve svjestan da ne mogu ovako biti djelom njena života, morao sam barem prividno postati čovjek.


Ulomak iz neobjavljenog fantasy romana “Prokletstvo vječnosti”