Sve prođe… baš čudno. Ima trenutaka u životu, koje cijenimo tek kad su zauvijek iza nas. Ima ljudi kojih se sjećamo i s osmijehom na licu i s boli u srcu. I ne možemo si pomoći, jer je jače od nas. I volimo ih. I sjećamo se. I voljeli bi nazad. U onaj trenutak kad je sve otišlo kvragu… ali ne možemo. Jer nema čarobnog štapića ni vremeplova da nas vrati nazad… nema… ima samo mnogo, mnogo boli.
Razmišljam tako, dok se niže dan za danom, što bih trebala sada? Sa svojim životom? Nastaviti tamo gdje sam stala? Stajati neko vrijeme i tugovati ili sve to u hodu? Dok šetam po suncu i osjećam vrtoglavicu, dok razmišljam kako stvoriti nešto svoje što ima vrijednost… dok promatram ono što sam stvorila i što tek sada, nakon mnogo vremena dolazi do izražaja. Samo je došlo eto, dan, dva prekasno.
Kažu… sve prođe. Baš sve. I znam to, jer život prođe sam po sebi.
Ali dok smo tu, vjerujem da neke stvari ostaju u nama. Makar ih dubooooko potisnuli, toliko duboko da sami sebe uvjerimo da ih više nema. Ali ostaju. I u nekom trenutku nas zaskoče i zapeku.
Zapeku uspomene. Zapeku oči. Zapeku slike. Zaboliš me ti… koji nikada ovo nećeš pročitati. I koji ne znaš da te volim. Ti koji vjeruješ da ću te zaboraviti u trenu i da ću do jeseni biti udana za drugog.
A ja se samo nadam da si sretan, gdje god bio. Da voliš i da si voljen. Da si nasmijan i da taj prekrasni, dječački, zločesti smiješak nikada ne silazi s tvoga lica. Toliko ti želim sve, što sa mnom nisi imao. Sve što ti nisam znala dati. Sve što sam uskratila nama. I sve što si nam ti uskratio.
Volim te… pamtim te… i želim ti ljubav.
