Kažu da je prekid kao mala smrt, jedna od najtežih i srcu najdramatičnijih stvari koju iskusi.
I treba mu vremena, da se pokrpa. Da opet pronađeš smisao i radost u svakodnevnim stvarima. Da kao žena pronađeš svoj glas u kakofoniji žalobnih misli i tuđih opaski, onih “kako ćeš već nekog naći” ili kako si “otjerala i ovog”.
Zapazim kako je okolini, žena uvijek nekako kriva za prekid, za kraj, iako je on moguće taj od kojeg je zapravo pobjegla, da bi se spasila. No, lakše je svima okriviti ženu. Lakše je za nju reći da je ona, “ona što je ostala na polici”, kao da je stvar. Roba s greškom.
Ironično, dolaze ti komentari najviše od nesretnih žena. Onih koje dobro skrivaju svoje ljubavne kalvarije, muževe kurviše i kockare, nasilnike…
Ona koja čeka
Vjerovala sam da ljubavni brodolomi bole. Govorili su mi kao mladoj curi da te to promijeni. No, putem sam odrasla, iskusila brodolome i boli, svakojake nevolje i razočaranja i osjetila na svojoj koži da nisu prekidi najstrašnije emotivne boli jednog slomljenog srca. Najgore su one u kojima netko pati od uzaludnih nada i čekanja… Da ih netko doživi, da shvati, da se sjeti, da zavoli. Da prepozna kako nanosi bol. Da se osvijesti.
A ljudi se tako, nikad ne osvijeste. Oni udaraju i ranjavaju. Dok ne odeš. Ako imaš dovoljno samosvijesti i hrabrosti da se zauzmeš za sebe. No, nemaju svi. Mnogi se nadaju i život potroše na te nade.
S bolom u srcu a često i šljivom ispod oka.
Ona koja čeka, ta samo čeka. I život joj prolazi. Ona koja prekida ona barem zna da će tuga i razočaranje u nekom trenutku proći i daje si prostora živjeti dan po dan, dok ne osvane to neko jutro kada više neće boljeti toliko. Kada neće više stezati u prsima od samog spomena na to voljeno biće i kada će svijet opet izgledati nekako živopisno i toplo.
Oni koji čekaju, njima je svijet uvijek iste boje, jednostavno pepeljasto siv. Iako to neće priznati već će reći da mi drugi stvari vidimo crno-bijelo. I dani su im svi beskrajno dugi a ljudi oko njih izrazito naporni i nezanimljivi. Jer ona koja čeka, ima samo jednu želju i jedan cilj, s kojim se ništa na svijetu ne može mjeriti.
Suludo joj je reći da uzalud čeka. Suludo je dati sve silne argumente jer u njoj titra nada, izmiješana opijumom iluzije koja je moćnija od bilo koje činjenice koju joj možeš reći. Ona činjenice gleda kao napad na svoje emocije, a argumente kao sabotere iskrene ljubavi.
Svjesno biraju svoju bol
Ona koja čeka, svjesno bira svoju bol. Mogla bih reći da se njome i hrani, jer joj ta bol daje osjećaj da živi, da je sve to opipljivo i stvarno i da ima smisla.
Ako boli – stvarno je.
No, što je stvarno osim patnje?
Odnos u kojem stojiš solo, jer druga strana nije svjesna ni da postojiš?
Priča o ljubavi koja će se jednom dogoditi? A vi nikad niste ni otišli na dejt?
Ili bajka o pomirenju s nekim, s kim si bila prije pet godina i tko je od tad bio s pet, šest drugih ljudi?
Ili isprika i zagrljaj pun ljubavi nekog tko te udario već previše puta?
Znam, tebi koja se držiš neke svoj priče, moje riječi dođu poput oštrica što se zabiju duboko u tvoje meso, u svaku onu poru gdje si bolna i povrijeđena, ali… ti si to radiš.
Ne ranjava te muškarac koji je rekao da te ne vidi tako. Ranjava te tvoja psiha koja gaji lažne nade. Ranjava te tvoja upornost da ostaneš u svom vlastitom paklu.
Na ovom mjestu bola ti stanuješ svojom odlukom.
Odlukom da voliš nekog tko te ne voli. I da ga voliš više no sebe samu.
Zašto ostaju?
Pitate se zašto ljudi ostaju? Zašto se nadaju? Zašto čekaju?
Jer ne vole sebe dovoljno da bi sebe i odabrali. Ne vole sebe dovoljno da bi od lošeg otišli. Ne vole sebe dovoljno da bi za sebe i svoju radost živjeli.
Oni žive od danas do sutra, od jednog razočaranja do drugog, od jedne povrede do druge jer ne vjeruju da može drugačije, jer je njima u mislima “ili-ili”, jer kraj izgleda strano i bolno, a baš to ih drži u klopci.
Ostaju. Nadaju se. Čekaju. I bolni su, jer u srcu nemaju hrabrosti prerezati spone, a zapravo okove.
Jer ne vjeruju da zaslužuju ljubav i da prije svega mogu i trebaju, sebe voljeti.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila info@marijaklasicek.com a detalji o coachingu, temama i cijenama dostupni su ovdje.
