Izbacilo me more,
na obale tvoje boli.
U neko pravo vrijeme,
dvoje krivih ljudi…
Jedno su drugom pokrpali dušu.
I trajali…

Sad… možda je do oluje.
Možda, je takvo vrijeme?
Možda kriva pitanja postavljam.

Al’ gdje god more baci,
više nema tvojih stopa
utisnutih u pijesak
nemam koga pratiti.
I gdje god da te tražim,
vidim samo siluete.
Prosute u tami,
pa razum prosudi.

To smo ti i ja, razbacani posvuda,
i sjećanja na nas….
a sve radim da si ne bi priznala
to se moj um, sa mnom poigrava.

Izbacilo me more…
na obale gdje sam stranac,
gdje neki drugi ljudi,
vade mreže pune školjki.
Pitam se da l’ u njima ima,
bisera i sjaja?
Ili samo prazne ljuske,
za ljude poput nas…

Izbacilo me more,
tamo gdje nikog ne bi smjelo.
Tamo gdje više nema tebe.
Na obalu za usamljene…

Marija Klasiček​