Obožavam ljude koji bijesne zbog tuđeg mišljenja.
Koji se imaju potrebu svađati, pravdati, pisati dugačke statuse, blogove pa čak i video snimke, kako bi nekog uvjerili u svoj stav. No postoji jedna, univerzalna istina, ako čvrsto vjeruješ u neku tezu, tebi će život donositi samo iskustva koja će ti potvrđivati da si u pravu.
Ljudi koji vjeruju da nemaju love, uvijek iznova doživljavaju situacije u kojima im za nešto fali. Nikad nemaju dovoljno. Drugi koji vjeruju da za njih nema sretne ljubavi, stalno idu iz veze u vezu, iz jednog razočaranja u drugo. Na svakom životnom polju su nam iskustva u skladu s našim uvjerenjima.
Što mislite zašto jedan lijek pomogne stotinama ljudi, a trojici ne? Zbog toga što oni ne vjeruju da im taj lijek može pomoći. Što mislite zašto neki ljudi uspijevaju u svakom naumu, a drugima ništa ne ide od ruke? Zbog njihovih osobnih uvjerenja.
Mnogi će reći da ponovno filozofiram o Zakonu privlačenja, ali ovo je nešto drugo, ovo je čista fizika. Čista logika na djelu. Ako vjeruješ da ne možeš naučiti voziti auto, možeš ići na 200 satova vožnje, opet nećeš uspjeti, sve dok se ne riješiš svojeg straha.
No što me ponukalo na ovaj tekst?
Već nekoliko dana diže se pompa oko jednog teksta u kojem je kolegica napisala da joj je dosta modernih mama koje kukaju kako im je teško i da je vrijeme da se napiše i druga strana majčinstva. Uslijedili su mnogi blog post odgovori o tome kako je bezobrazna i kako je majčinstvo kalvarija i kako žene nedovoljno pišu o tome.
Gledala sam to sve potpuno nepristrana jer djece nemam, pa iskreno ne mogu tvrditi da je majčinstvo teško ili lako, ali iskreno mogu reći da je internet zatrpan mamama koje pišu o svojoj djeci i traumama koje imaju zbog majčinstva. Izdavači me pak zatrpavaju knjigama mladih majki koje pišu o tim temama.
Pa onda, realno, možemo li reći da se o tome dovoljno ne govori? Ili zapravo mame kojima je teško imaju problem s ispovijedima majki koje su to iskustvo doživjele potpuno drugačije? S druge strane interesantna je pojava u kojoj te iste majke koje su umorne i dosta im je majčinstva, napadaju mlade žene koje ne žele biti majke!
Pa nije li to paradoks?
Sama kažeš da ti je majčinstvo najgore iskustvo u životu, ali si uzimaš za pravo nekome govoriti kako bi trebao živjeti svoj život?
Kad podvučem crtu bude mi puna kapa žalopojki i licemjerstva. Čak smatram da su neka djeca stvarno jadna kraj nekih majki.
S druge strane što je s napuštenom djecom? Njima je najteže a najmanje ih se čuje. Prihvatila su svoju sudbinu i idu hrabro ususret životu koji prema njima od samog početka nije bio fer.
Trebamo li i njihove majke žaliti? Jadnima je bilo teško pa su svoju djecu ostavile u kartonskim kutijama. Vjerojatno pišu i blog postove o tim svojim traumama. Jadne!
Posebno s njima suosjećam u trenucima kad se djeci, koju su napustile, ukaže prilika da budu posvojena, pa one na to stave veto. Jer eto država štiti njihovo biološko pravo da djetetu konstantno sjebavaju život. A tko štiti djecu? Tko ih štiti od majki koje ih napuštaju? Od “majki” koje ih zlostavljaju i zanemaruju? Tko ih pita kako je biti malen i nemoćan, stavljen u kut, natjeran da se zabavljaš sam sa sobom dok majka kafeniše i lakira nokte? Tko ih štiti od majki koje naslikavaju svoju malodobnu djecu i iskorištavaju za vlastitu samopromociju? Tko ih pita? Nitko.
Divim se majkama koje se dušom i tijelom posvete svojoj djeci.
Divim se njihovoj brizi i žrtvi. Poštujem ju i smatram da nema veće ljubavi od majčine. Ali isto tako nisam budala i jasno vidim koje majke istinski vole i brinu a koje “vole” jer moraju. Jer su rodile ali im se nije omililo staviti neko drugo biće i njegove potrebe ispred svojih. Vidim djecu koja rastu okupana ljubavlju i djecu koju odgaja ulica.
I ne možete mi reći da je svaka majka – mama, kao što ni svaki otac nije tata. Neki iskreno, nisu za bit roditelji ni svojim cipelama, a kamoli malom biću koje potpuno o njima ovisi.
Suma sumarum? Svi mi mamo mišljenje, svi mi imamo svoja iskustva. Svi mi čvrsto vjerujemo u neku svoju “istinu”. Za neke je istina da je nebo plavo, a za neke postoje samo tmurni oblaci. Nekima je sve jednostavno i sve mogu, drugima je podvig izvući se jutrom iz kreveta.
Nekima je majčinstvo tlaka a nekima najveća životna radost.
A nekima… nekima je pomisao na majku koja ih je napustila, najbolnija mračna rupa u sred grudnog koša koju nikada ništa neće ispuniti.
Zbog toga okanite se upiranja prsta u ikoga, jer nitko od vas ne šeta u tuđim cipelama i nije probao tuđu kožu, pa o njoj nema pravo ni suditi.
