Čim žena počne govoriti o odnosima, očekuje se da negdje u pozadini stoji njezin osobni ljubavni brodolom. Kao da o ljudskom ponašanju možeš imati mišljenje samo ako upravo skupljaš komadiće vlastitog srca s poda.

Postoji jedna zanimljiva navika koju smo, čini mi se, pretvorili u društvenu obvezu. Čim žena počne govoriti o odnosima, očekuje se da negdje u pozadini stoji njezin osobni ljubavni brodolom. Kao da o ljudskom ponašanju možeš imati mišljenje samo ako upravo skupljaš komadiće vlastitog srca s poda. A ako se usudiš reći da te neka ponašanja više ne zanimaju, odmah se pronađe netko tko će zaključiti da si razočarana, ogorčena ili da se samo praviš važna. Jer, zaboga, kakva je to žena kojoj muškarac nije središnja životna tema?

Pa, evo jedne možda nepopularne mogućnosti: možeš razumjeti obrazac, a da više ne živiš u njemu. Možeš prepoznati manipulaciju, a da te ona više ne fascinira. Možeš pisati o ljubavi, a da ti se život ne vrti oko pitanja tko se javio, tko nije i što je netko mislio onom porukom od tri riječi. I možeš imati ispunjen život bez potrebe da ga stalno nekome dokazuješ.

Nije svaka distanca rana. Ponekad je jednostavno jasnoća.

Kad jednom dovoljno puta vidiš kako izgledaju iste igre, samo s drugim licima, prestaneš ih doživljavati kao zagonetku. Nema više potrebe da satima analiziraš nečiju nedosljednost, tražiš skrivena značenja ili izmišljaš opravdanja za ponašanje koje ti ne odgovara. Ne zato što si hladna. Nego zato što ti je vlastiti mir postao važniji od tuđeg kaosa.

Kad prestaneš tražiti potvrdu, počneš postavljati bolja pitanja

Posebno mi je zanimljivo koliko se danas govori o tome kako „vratiti njegov interes”. Kao da je interes izgubljeni kišobran koji treba pronaći. A rijetko se postavlja jednostavnije pitanje: zašto bih uopće željela vraćati interes osobe koja ga ne zna pokazivati na zreo, jasan i dosljedan način? Zašto bih vlastitu vrijednost mjerila nečijom sposobnošću da mi posveti pet minuta pažnje?

Znam da takvo razmišljanje ne dolazi preko noći. Kad ti je do nekoga stalo, boli kad se udalji. Sasvim je ljudski željeti objašnjenje, razgovor ili novu priliku. Ali jedno je željeti razgovor, a nešto sasvim drugo pokušavati zaslužiti nečiju prisutnost. Tu mnoge žene počnu pregovarati same sa sobom. Možda sam previše rekla. Možda sam trebala šutjeti. Možda sam trebala biti dostupnija. Ili nedostupnija. I odjednom više ne razmišljaju o tome odgovara li im taj čovjek, nego kako da postanu žena kojoj će on napokon dati ono što traže.

To pitanje mijenja perspektivu. Više nisi osoba koja čeka procjenu vlastite vrijednosti. Postaješ osoba koja i sama procjenjuje odgovara li joj ono što druga strana nudi. I ne, to nije umišljenost. To je odrasla komunikacija. Ako želim odnos, želim ga s čovjekom s kojim mogu razgovarati, ne s nekim čije ponašanje moram prevoditi kao da čitam šifriranu poruku.

Intuicija nije izgovor da prestanemo razmišljati

Često govorim o intuiciji jer vjerujem da je važno primijetiti kako se osjećamo uz određene ljude. Ali intuicija nije čarobna kugla niti je svaka nelagoda dokaz da netko ima loše namjere. Katkad reagiramo iz starih iskustava, straha ili umora. Zato intuiciju valja slušati, ali i provjeriti činjenicama. Kako se osoba ponaša? Jesu li riječi i djela usklađeni? Poštuje li granice? Možeš li uz nju biti svoja bez neprestanog objašnjavanja?

Primjerice, ako netko jedan dan kasni s odgovorom, to samo po sebi ne govori ništa o njegovu karakteru. Ljudi rade, imaju obveze, probleme i dane kad im nije do dopisivanja. Ali ako netko mjesecima obećava jedno, radi drugo, nestaje kad treba preuzeti odgovornost i vraća se kad mu odgovara, tada ne govorimo o jednoj poruci. Govorimo o obrascu. I nije potrebno izmišljati mu dijagnozu da bismo odlučili kako nam takav odnos ne odgovara.

Odgovori su često puno jednostavniji od priča koje sami sebi ispričamo. Problem nastaje kad nam se odgovori ne sviđaju pa ih pokušavamo uljepšati. Kad umjesto ponašanja gledamo potencijal. Kad se zaljubimo u mogućnost da će netko jednoga dana postati osoba kakvu smo zamišljali. A život, nažalost ili nasreću, ne odvija se u našoj mašti.

Empatija ne znači da se moraš vratiti u staru priču

I još nešto. Ne moraš se poistovjetiti sa svakom tuđom patnjom da bi za nju imala razumijevanja. Mogu razumjeti ženu koja čeka poruku, iako je sama više ne bih čekala. Mogu razumjeti zašto netko ostaje u odnosu koji ga iscrpljuje, a istodobno reći da postoje zdraviji izbori. Empatija ne zahtijeva da se vraćamo u obrasce koje smo prerasli.

To vrijedi i izvan ljubavnih odnosa. U prijateljstvima, obitelji, poslu. Koliko puta ljudi očekuju da ćemo biti dostupni samo zato što smo nekad bili? Da ćemo pristati na razgovor, uslugu, objašnjenje ili još jednu priliku jer smo ih prije davali? A kad kažemo ne, odjednom smo se promijenili. Pa naravno da smo se promijenili. Zar nije upravo to smisao iskustva, učenja i osobnog razvoja?

Granica nije kazna koju izričeš drugome. Ona je odluka o tome kako ćeš ti postupati. Ne moraš nikoga uvjeravati da je loša osoba, voditi beskonačne rasprave ni pisati kilometarske poruke. Ponekad je sasvim dovoljno priznati sebi da ti neki odnos više ne donosi ono što smatraš zdravim i vrijednim. Bez osvete, bez predstave za publiku i bez potrebe da posljednja riječ bude tvoja.

Nisu svi odnosi lekcije koje moramo ponovno polagati

Zrelost se, po meni, ne mjeri time koliko si puta bila povrijeđena, nego time što danas radiš s onim što si naučila. I koliko si spremna prestati romantizirati ono što ti oduzima mir. Jer nije svaki intenzitet ljubav. Nije svaka kemija povezanost. I nije svaka osoba koja nas snažno privuče netko s kim možemo izgraditi dobar, stabilan odnos.

Ne treba mi nova drama da bih imala o čemu pisati. Život je mnogo širi od nečije nedorečene poruke. Imam svoje ideje, posao, knjige, ljude koje volim, male svakodnevne radosti i planove koje tek želim ostvariti. Ne mislim da sam zbog toga bolja od žene kojoj je sada teško. Samo znam da ne želim vlastiti život ponovno svesti na iščekivanje nečije pažnje. I ne želim prodavati priču da je svaka žena bez partnera nužno nesretna ili da joj nešto nedostaje.

Ako se netko prepozna u ovome i pomisli da je teško doći do takvog mira, razumijem. I sama promjena pogleda na odnose traži vrijeme. Nekad se vraćamo starim navikama. Nekad nam treba razgovor, podrška, pa i prilika da pogriješimo. Osobni razvoj nije natjecanje u tome tko je najbrže postao nedodirljiv. On je sposobnost da sebe bolje razumijemo i da, korak po korak, donosimo izbore s kojima možemo mirno živjeti.

Ponekad je najveći dokaz osobnog razvoja upravo to što ti neke stare priče više nisu zanimljive. Ne zato što više ne znaš voljeti, nego zato što si naučila razlikovati ljubav od stalne borbe za nečiju pažnju. I to je, po meni, sasvim lijep početak jedne nove priče.

Ako želiš raditi na vlastitim granicama i odnosima, pročitaj više o individualnom radu sa mnom. O tome kako prestati tražiti potvrdu kroz tuđu pažnju pisala sam i u tekstu Jeste li žena koja bira?.


Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.

Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila marija@lionmedia.hr a detalji o coachingu, temama i cijenama dostupni su ovdje.

Podrži moje pisanje

Ako cijeniš moje kolumne i neovisni autorski rad, možeš ga podržati sponzorstvom.

Sponzorstvo putem Lion Media j.d.o.o.

Saznaj više o sponzorstvu