Promijenila sam se. Na momente se zapitam kako je moguće da sam toliko promijenila pogled na svijet? Kako je moguće da mi više nisu nimalo važne stvari koje sam prije silno željela? Zašto se to dogodilo? Zašto sam morala postati hladnija, ozbiljnija, neka meni još uvijek strana verzija sebe, koja me svakog dana promatra iz ogledala?
Ova verzija ima vedrije lice i manje podočnjake. Ima smisla za humor i mnogo je opuštenija. Bolje spava, više izlazi i više se smije. Ponekad pjeva, mnogo piše i dosta istražuje. Uči, čita i mnogo se više posvećuje sebi. Ali zašto mi je još uvijek tako strana?
Što mi to nedostaje? Cijelu sam prošlu godinu bila prokleto nesretna. Isplakala sam kamion suza i lupala glavom o zid. Išla sam protiv sebe. Gušila sam se, u odnosima koje sam imala, poslovima koje sam radila, u okruženju u kojem sam živjela i u vlastitoj koži. Bila mi je pretijesna. Pa što mi onda sada fali?
Naučila sam se pameti. Poslala kvragu ljude koji su to zaslužili, okrenula ploču i započela posve novo poglavlje. Što mi je onda? Zašto se ne mogu pomiriti sama sa sobom? Hrabrija sam, upornija, strastvenija. Koji mi je klinac?
Možda mi fali drame? Možda je život postao previše miran i dobar?
Ne, nije to. Ljuta sam. Ljuta što sam morala postati pomalo zla da bih se održala, što su ljudi uspjeli od mene napraviti nekog za kog sam mislila da nikad ne bih mogla biti. Postala sam ona koja nema i ne želi imati vremena za sve, koja nema razumijevanja i koja se makne kad joj postane neudobno. Počela sam prvo misliti na svoje dupe, a prije sam rado svakome pomogla. Znam da je ovako bolje, znam da je pametnije, da me ovo ne čini lošom osobom, ali nekad imam osjećaj da postajem kao svi drugi.
To je ono što mi smeta. To je ono što vidim na svom licu, svakog jutra u ogledalu. Prestajem mariti za ostatak svijeta. Još uvijek svima želim dobro ali nisam spremna podmetnuti svoja leđa, fino se ogradim, okrenem i odem.
Ljuta sam jer su mi uvijek govorili da će me život jednom slomiti, da ću naučiti, da ću izgubiti taj svoj žar da se borim protiv cijelog svijeta. Jesam li ga izgubila? Jesam li spremna okrenuti leđa nepravdi, sjediti na kavi i puštati nekim novim, naivnim djevojčicama da se bore s vjetrenjačama?
Kao da bez fighta predajem štafetu, jer sam umorna i jer mi je dosadilo biti ona koja može sama protiv svemira. Kao David protiv Golijata.
Još uvijek vjerujem da stvari mogu biti bolje, još uvijek mislim da u svakome postoji nešto dobro, samo više nemam potrebu sebe žderati i rušiti, da bih iskopala tu dobrotu. Ako je želite nositi zaključanu u sebi – to je sasvim u redu. I u redu je biti sama sebi najvažnija. U redu je voljeti se dovoljno pa znati kad i kako ljudima zalupiti vrata ispred nosa. U redu je okrenuti se i otići i podići novine malo više, da te ne primijete oni koji ti krv piju na slamku. U redu je ne voljeti sve i svakog. I u redu je krenuti dalje kad vidiš da si zaglavila na jednom mjestu i da zbog toga toneš.
U redu je početi se navikavati na drugačiji odraz u ogledalu. I posve je poželjno da te ne peče savjest radi svačije nevolje, jer za mnoge stvari ljudi su sami krivi i sami su odabrali svoj put.
U redu je Mare. – kažem sama sebi. Prestani se gristi i uživaj u svojoj sreći. Potpuno si je zaslužila.
M.
