Lavica. Ljetno dijete. Voli sunce, more, ruže, cvrčke i kasne trešnje. Voli najtoplije mjesece u godini, ali ne voli početak ljeta, nikad joj ne donese ništa dobro. Lipanj, taj mjesec velikih preokreta, velikih razočarenja i iskušenja. Mjesec kad se uvijek moram preispitivati i kad uvijek preko noći moram krpati dušu. Mjesec kad moram biti snažna, odvažna i znati da sve ima neki smisao.
Prošle se godine u lipnju odselio on, nakon što smo godinama živjeli zajedno. Pošla sam s njim ali nismo uspjeli. Prošlog sam lipnja dobila otkaz. Nije tako strašno, ionako nisam voljela taj posao. Prošlog lipnja pukla su neka dugogodišnja prijateljstva, srušili se neki svjetovi za koje sam mislila da nije moguće da se sruše. I tako sam ušla u godinu pakla.
Ovog lipnja, opet jedno razočaranje. Prvi dani ljeta, baš vole plesati kolo po mojoj duši. Ali prošlo je. Čini se da je prošlo, Hell Year je konačno iza mene. Godina suza, anemije, bolnih rastanaka, velikih gubitaka, uspona i padova i svih ostalih, đavlom poslanih prokletstava.
Čuješ li me ti spodobo dolje u samom ždrijelu pakla? Čuješ li me? Đabe ti je sve – ja sam preživjela. Preživjet ću i ovaj lipanj. Vidiš već ide kraju.
Preživjet’ ću svaku pošast koju mi pošalješ jer se ne bojim. Navikla sam na udarce i na izazove, navikla sam da ljudi mijenjaju mišljenje u tisučinki sekunde, da su im osmjesi lažni i da uvijek imaju skrivene namjere i prilaze mi s figom u džepu. Po tom me pitanju đavle, više ne možeš iznenaditi, pa ti preporučam da smisliš nešto novo.
Ne možeš ubiti srce koje je već bilo zgaženo. Ono što me tad nije ubilo, samo me učinilo čvrstom. Ne mogu me rasplakati tuđe riječi i tuđe glupe odluke. Ne može me slomiti besparica i ne može me pokolebati tuđi jal. Ne možeš mi servirati više lažne nade, ljubavi, velike planove i prodane duše s mašnicama oko vrata i remenjem oko duše. Sve im vidim u očima.
Točno znam koliko će trajati. Točno znam kako će izgledati njihov osobni pakao.
Vidiš još sam se prošlog lipnja sama sebi zaklela da me više neće dirati. Tad sam se sprijateljila s Babom Karmom, ispila s njom barem deset kava. Otplatila svoje duge i prepustila joj da naplaćuje kamate, tvojim saveznicima. Ona sad vodi ratove umjesto mene. A ja se smiješim.
Đavle, osveta je jelo što se servira hladno. A ja sam već stigla do deserta.
Možda ti je to bio i plan, jer prepun si trikova. Možda si samo htio da očvrsnem, da naučim, da podignem čelo visoko i dobro upijem plavetnilo neba, sa spoznajom da lipanj uvijek prođe. I da mi kažeš da je tvoja zloba samo druga stranica medalje. Samo druga strana Boga.
Dobru ste to partiju sa mnom odigrali. Bacali me ko pijuna po toj ploči. Al’ nisam pala. Samo ste me dobro ranili. A rane zacijele. Ožiljci podsjećaju što opet mogu a što više nikad ne.
Doći će srpanj, otvorit ću šampanjac, a u kolovozu kad lavica proslavi još jedan rođendan, podići će čašu visoko, da vidite obojica, koliko sam jaka.
Živili vi meni, vi pravedni i dobronamjerni i loši i sebični. Vi što ste me ranili, izazvali, slamali, rušili, udarali… živili! Živio mi Đavle i ti i tvoj lipanj.
I živjela i ja. I uspomena na naivnu djevojčicu što si je u pakao davno odvukao, a ostavio ženu.
Marija Klasiček
*Lipanj je metafora koja opisuje stanje uma.
