Možda je ovo tekst za nepopravljive romantičare. Za one koji vjeruju da je ljubav najvažnija, najsnažnija, posve bezvremenska sila koja nikada ne umire, koja s nama živi, raste i odlazi u vječnost, pa makar odavno završila. Iako su se usne davno razdvojile a isprepleteni prsti rastali i tužno mahnuli na rastanku.
Možda je to za sve naivne, blesave, što srca nose u dlanovima, kojima bih poželjela da osjete nešto tako moćno ali ipak posve drugačije. Kojima bih poželjela ljubav. S manje turbulencija i bez onog tužnog, nikad naglas izgovorenog – zbogom.
Mnogo puta sam ponovila da se sve u životu preživi, da se sve preboli i zaboravi. Zadnje je bilo laž. Ne zaboraviš, samo naučiš živjeti s tim.
Ima nekih ljudi koji su loši po nas. Znamo to. Osjeća to svaka pora našeg bića. Ali svaki dodir je pravi, svaki je poljubac toliko jak da zbog njega zaboravljamo prostor i vrijeme.
Takvi poljupci najduže bride na usnama. Osjećaš ih i kad prođu godine.
I sasvim se jasno sjećaš svih razgovora koje ste vodili. Čak i slike svađa su toliko žive, pa samo zatvoriš oči i od vrtiš film. Znaš sve što si krivo rekla tad. Znaš zašto si šutjela i znaš zašto nisi trebala šutjeti. Znaš da bi neke stvari drugačije, ali isto tako da bi baš sve ponovila.
Iz predsoblja dolaze zvuci glazbe, s radija leprša baršunasti glas a prostorijom se razlijeva
„Wish I could, I could’ve said goodbye. I would’ve said what I wanted to. Maybe even cried for you. If I knew it would be the last time I would’ve broke my heart in two. Tryin’ to save a part of you“
I Lady Gaga u pjesmi kaže da ne želi nikad više voljeti. Ali i ona dobro zna da nije stvar u ljubavi, stvar je u zaboravu. Stvar je u pospremanju godina suživota u neku ladicu i pretvaranja da se nikad nije dogodilo.
I svi poljupci nakon tih poljubaca s njim, budu lijepi, budu strasni, budu naznaka novih romansi i novog samozavaravanja.
Jer nijedan nije bio takav. Nijedan nije uspio preživjeti na usnama i godinama nakon što su se one razdvojile.
Ponekad slušam ljude kad govore o bivšim ljubavima, a prostoriju do diše netko s kim su odlučili provesti život. I tužna bude spoznaja da o partneru nikad ne govore s takvom strasti kao o onom nekom tko je davno otišao iz njihova života.
Masu sam puta nakon takvih razgovora zavukla ruke u kaput i dugo šetala po kiši, snijegu, vjetru, bez da bi ih osjetila. U glavi bi mi bila uvijek ista pitanja, kako možemo toliko voljeti nekoga tko je bio toliko loš po nas? Nekog za kog smo i mi sami bili loši, jer smo se međusobno rušili, uvijek iznova.
Što je to u nama puklo dok smo bili s tom osobom?
Što je to nepovratno otišlo do vraga, da nikada više nikoga ne možemo toliko zavoljeti? Da ne možemo za nikog više ići preko granica sebe? Već kad pukne, samo odrežemo. Znamo da je gotovo, okrenemo novi list i idemo dalje.
I ja sam nakon njega mislila da sam opet zavoljela. Ali nisam, ni blizu kao njega. Samo je puklo i ja sam samo okrenula novi list. Nijednom nisam zaplakala, nisam stavljala ruke u džepove, šetala po kiši i tugovala. Nijednoj prijateljici nisam plakala na ramenu.
Je li stvar u tome da taj drugi nije bio vrijedan suza? Ne znam. Mislim da na kraju uvijek ionako zbog sebe plačemo. Ali ja nisam imala što isplakati. Nije se mogla kratka avantura i malo sirove strasti ni mjeriti s godinama života koje sam proživjela s drugim.
S vremenom kad sam se budila s njim, kad smo skupa kuhali, radili, sanjali, kupovali namirnice, svađali se i okretali nebo i zemlju skupa.
Voljeli smo se čak i kad smo se rastajali.
Tu je bilo svega i bilo je suza. Toliko isplakanih kao nikad prije i kao što vjerojatno nikada više neće biti isplakane. Jer to je ta karmička ljubav, kako bi rekla moja Jo.
Ljubav koja te potpuno spali, ali je se ipak sjećaš s istom strasti i istom knedlom u grlu, koja se pojavi tih nekih dana. Nitko ne zna za to. S nikim o tome ne razgovaraš. I više se ne rasplačeš, ali osjećaš tu vatru tuge kako se razlijeva po svakom milimetru tvog tijela i plaše kao najgracioznija balerina po samoj ivici tvoje duše.
Kako se oprostiš s tim? Ne znam.
Meni se još uvijek dogode takvi dani. Još uvijek se filmovi od vrte u glavi, a knedla stisne grlo i budem posve tiha. Možda da progovorim, sva bi silina svih tih sjećanja odjeknula iz mene.
Ali pustim da prođe takav dan. Jedan dan poput ovog. Sasvim obični kišni četvrtak.
Do kraja pjesme, samo udahnem duboko i nastavim dalje. Svjesna da se vatra ugasila ali da malo žeravice tinja negdje duboko ispod kosti.
A kad ga tih rijetkih dana sretnem pa pogledam duboko u njegove oči, znam da je i njemu tako. Pa mu od srca poželim sve najbolje, jer to što naša ljubav nije potrajala, jer smo bili premladi, prebahati, presebični i prenaivni, ne znači da mu iskreno, iz dubine duše ne želim Ljubav.
Pravu.
Onu koja ga nikad neće boljeti, onako kako sam ga ja boljela.
https://www.youtube.com/watch?v=wInJlp8rviw
