– Nek ti se kolumna zove ‘moje srce’.
– Srce? Molim te samo nemoj ništa sa srcima.
– Kako onda? “Tvoja kurva”, ako već moram biti prost… Nadam se da nećeš krivo shvatiti ali to mi je super citat iz ove serije : “We are all whores Grace, we just sell different parts of ourselves”.
– Bez brige, nisam baš tako osjetljiva, samo sam alergična na srca. Uostalom svaka ‘kučka’ je zapravo slomljena iznutra.
– A i svi pisci su kurve. Prodaju dušu i srce ljudima kroz svoje tekstove. Pa ok, prodaj mi dušu onda…
– Što trebam napisati? Iskren, slomljen tekst? Onak’ baš brutalno.
– Pa poslušaj zadnji spot koji sam linkao. Slomi me.
– Mogu odgovoriti pjesmom? Al’ ne mojom, za sad…
– Ajde.
– I konačno dođosmo do naslova kolumne “Zvijezda je rođena”. Svidjet će se mojoj američkoj mami Estelli. Njeno ime znači Zvijezda. – rekao je a ja sam šutjela.
U tom smo trenutku završili razgovor. Jutarnju tišinu u mojim mislima preplavila je želja za pisanjem.
Činilo mi se kao da sam konačno dobila objašnjenje za svoje misaone centrifuge.
Jesu li sve slomljene ‘kučke’ zapravo prikrivene zvijezde? Sjaje li na načine koje prosto oko ne može vidjeti? Zašto samo slomljeni ljudi prepoznaju ono što je puklo u drugima? Jesu li sve moje bahate riječi, samo zidovi? Zidovi iza kojih se skriva žena s kojom nikoga zapravo ne želim upoznati. Ne više…
Jesam li zapravo ikada i probala nekog pustiti bliže? Ili je moj urednik prvi naletio na sve ono što sam se potrudila duboko pospremiti? Je li pronašao moju Ahilovu petu?
‘Da ne zaboravim. Nije da ja tražim da uvijek budeš kučka u tekstovima. Ja samo želim u tekstovima upoznati pravu Mariju. Ne pišeš te tekstove za publiku nego za mene. Ne prodajem te po kioscima ni za klikove ni oglase. Smatraj to kao privatna pisma koja će seronja objaviti javno. Ali se nekako probaj praviti da to ne znaš kada ih pišeš. Pusti da riječi cure poput suza ili udaraju poput šamara. Bez mogućnosti da ih povučeš natrag.’
Nisam mu na to odgovorila, promijenila sam temu, onako kako to uvijek radim. Pitala sam gdje i kad se možemo naći da potpišem ugovor. Predivna obrnuta psihologija, jer Mare ne voli pričati o sebi. Ne voli davati previše, iako naizgled daje sve. Barem u svojim tekstovima.
Nije li zanimljivo što možeš ponekad, tako otvoreno pričati s potpunim strancem, koji iz tebe izvuče sve ono što bi trebali bliski ljudi?
Nije li to onda prosto zavaravanje da se u dušu znamo, ako oni ne mogu naći slomljene dijelove mene? Je li biti ‘kučka’ samo izgovor za ljutnju što uživaju u sjaju koji na njih baca svjetlost moje zvijezde, dok se u tamu ne usude zaviriti?
I može li me uopće itko osuditi što opravdano ne dam blizu?
Svaka je ‘kučka’ zapravo jedna zvijezda. Svi upijaju njen sjaj. Svi stoje pod tom toplom svjetlosti i pune svoje prazne vene. A ona svoje puni sama. Ona nema sunce pod kojim bi stajala, jer je naučila sama biti svoje sunce. Ona nema utočište, sklonište ni zagrljaj u koji bi se vratila kad je dohvate njene tame. Ona nema svoju sigurnu luku. Nema mjesto na kom bi bacila sidro i zauvijek blistala iznad uvale.
Ona putuje nebom i osvjetljava gradove. Puni tamna srca i donosi magiju.
Kad se umori od obasjavanja pustih srca, baci pogled na neke nove daljine i uputi se nebeskom stazom ususret novih svitanja. Možda je u vječnoj potrazi sa svojim domom, a možda samo tako oplakuje utočište koje je jednom pomislila da je pronašla, ali se nikad u njemu nije skrasila.
Nema li veće tame od te spoznaje? Da postoji mjesto koje možeš zvati domom ali u koje se nikad ne možeš vratiti.
Nad noćnim nebom putuje milijarde zvijezda. Svaka u vječnoj potrazi za smislom svoga postojanja. Svaka sama, iako okružena milijardama sjajnih svjetala. Svaka na svoj način prelijepa. Prividno na dohvat ruke, a zapravo beskrajno daleka. Putuje do trenutka dok ne postane supernova. Kakav veličanstven i tužan kraj za jednu zvijezdu. Ali možda zapravo za takvo čudo, jedini dostojan.
Dok krećete u svoj dan, budite bolji prema svojim ‘kučkama’, jer svijet postaje mračno mjesto kad ona odluči krenuti dalje i negdje drugdje bacati svoj sjaj.
