Rastanci.
Ta čudnovata riječ koja opiše milijun i jednu emociju s kojom ne znamo kamo bi? Ne ide. Zaguraš ruke u džepove i duboko udahneš. Kroz prsa ti prođe neka neobjašnjiva strijela i vere se uz tvoja njedra. Shvatiš da ne znaš o čemu razmišljaš jer stojiš tako u sredini hodnika a zapravo ne znaš kamo krenuti.
Ne možeš u jučer, a nije još vrijeme za sutra. Pričala bi s nekim, ali ne pronalaziš riječi. Nisi više ni djevojčica koja se može samo tako rasplakati. Nosiš svoje rastanke u sebi i svakog pospremiš na posebno mjesto.
Pomalo si ljuta, ali stalno vrtiš misao kako to nije kraj priče, kako ponad tijela koje postaje prah, živi duša, ona koja samo nastavlja neko novo putovanje. Hvataš se za tu misao jer ti daje barem prividni osjećaj spokoja, ali ne za dugo… jer zdvajaš u sebi sve te oluje i posve razbacane misli. I koliko god da je rastanaka već bilo, nikada ne postaje lakše. Nitko te na to ne može pripremiti.
Mi ljudi mislimo da uvijek imamo vremena, da možemo sve odgoditi za sutra, za sljedeći tjedan, za iza Nove godine… ali onda te odjednom poklopi stvarnost u kojoj shvatiš da je taj zagrljaj od prije par mjeseci bio posljednji. I osmijeh i priče i roštiljada u vrtu. Shvatiš da zvuk tih koraka više nikad nećeš čuti. Pogodi te jasnoća svih posljednjih trenutaka.
I sve se čini beznačajno. Sve stvari koje su te tren ranije proganjale, računi, pozivi dosadnih ljudi, poslovi koji su se nakupili, pozivi na važna događanja i sva ona ostala životna govna kojima uvijek daješ prioritet pa odgodiš još jednu kavu, još jednu šetnju, još jedan deit, još jednu divnu uspomenu.
A onda ti ponestane vremena za odgađanje jer jedna se staza zavijek briše. Ne možeš više njome kročiti i ne možeš se nadati zvuku koraka. Znaš da se nikad više neće čuti ispred tvojih vrata. I slomi te to. Slomi te negdje duboko i nepovratno. Ubije jedan lijepi dio tebe i shvatiš da je to još jedna tvoja mala smrt.
Sa svakim rastankom umre dio mesa, kosti, srca i emocije. Otkine se dio duše i pretvoti u prah među prstima. Poželiš plakati ali ne ide. Osjećaš suze u kutku oka ali ne žele se razliti. Bilo bi lakše, toliko mnogo lakše da se možeš rasplakati.
I sjetiš se da si kao mala mislila kako su čudni ljudi koji ne plaču kad nekog izgube, kako su hladni i prazni. Sada znaš da su to bile naivne ljudske prosudbe. S vremenom si progutala toliko tuga da su one našle način kako da te trajno bole. I znaš da ih nikad nećeš do kraja isplakati jer ti neki ljudi nikad neće prestati nedostajati.
Zato stojiš mirno i sabrano, dostojanstveno se opraštaš od svega što ste si značili i stisneš malo bliže srcu svaku lijepu uspomenu. Zažmiriš, čvrsto, čvrsto da te oči zapeku i da ti se pred njima ispod kapaka stvore one iskrice, a sve kako bi duboko u um potisnula najljepše slike.
Ispeglaš bijelu košulju i odlučiš podići kosu. Odabireš buket najljepših ruža i urediš se za posljednje zbogom.
Ono nikad ne prijeđe preko usana, ali ostane utisnuto u poljupcu, spuštenom na latice ruže, koja će uskoro nestati ispod sitnih grudica.
Rastaješ se opet… opet, a još jednom nisi spremna za rastanak.
Al’ shvatiš tad, nitko nilada ni nije.
