Prihvatiti sebe točno takvom kakva si, daje ti snagu i razumijevanje da prihvatiš i druge sa svim njihovim vrlinama i manama. Kad znaš tko si, onda ne osuđuješ, ne prosuđuješ i ne cjepidlačiš, a nemaš ni vremena za to, jer si zauzeta življenjem svog života.
Ne nadimaš se, ne bjesniš, svoje reakcije i energiju čuvaš za važne bitke, za okolnosti koje trebaju tvoju pažnju i reakcije. Ne bjesniš na svoju obitelj bespotrebno već uživaš u koloritu suživota. Ima dana kad zaista kao da niste s iste planete, ali svejedno ih voliš neopisivo i neupitno i prihvaćaš njihove mušice, kao i oni tvoje. Živiš u trenutku, kakav god bio. Vidiš širi horizont jer se ne baviš tuđim životima. Kad s nekim kog voliš sjedneš na kavu, vi imate tisuću i jednu temu, rasprave, smijeh a da se drugih ljudi jedva dotaknete.
Naprosto te ne zanima tko s kim živi, kako živi i s kim spava, tko se razveo, s kim se sastao, što su pili, jeli i nosili.
Ne zanima te tko je koje vjere, jer svaku poštuješ. Ne zanima tko je gay i straigth jer si sretna kad vidiš prijatelje koji su sretni. Susjede ne gledaš mrko već ih pozdraviš i zovneš na kavu.
Živiš u sada i ovdje sa svim čarolijama i nijansama dana.
To ne znači da ne radiš ništa, niti da sjediš pod stablom i maštaš, niti znači da ignoriraš probleme i potrebe ljudi koje znaš i ne znaš. To znači da samo razumiješ razliku između stvari koje možeš i ne možeš mijenjati. Znači da ne bjesniš zbog svake nepravde, ne uzimaš srcu provokatore i hejtere, ne rasipaš se za sve i svakog. Znači da znaš kad se uključiti a kad isključiti, kad se udaljiti i emotivno i fizički.
Znaš okončati ljubav koja to nije. Znaš se zaštititi, znaš pustiti… ljude, stvari, okolnosti, rasprave, poslove. Ali znaš se i otvoriti za nove.
Ponekad si dopustiš ljenčarenje čitav dan, a ponekad radiš čitav tjedan po 12 sati dnevno.
Riskiraš. Jer bez toga ne pomičeš vlastite granice. Ponekad ti ne uspije, ali ideš dalje. Znaš da putevi uspjeha nisu ravne, ispeglane staze, već prašni makadami koji posvuda vrludaju. I prihvaćaš to, jer znaš da je sve to ljepota življenja, ljepota stvaranja i ljepota bivanja.
Prihvatiš da si putnik i da se ciljevi mijenjaju, da uvijek postoji novo brdo na koje ćeš se penjati. I učiniš taj uspon zabavnim.
Popikneš se, padneš, raskrvariš koljena, al’ ne ostaneš sjediti na pola uspona i pola puta za nigdje. Pridigneš se, osjetiš bol i peckanje, ali nastaviš, nađeš čvršće uporište, kreneš…
Koliko god padova bilo, uvijek iznova kreneš. I shvatiš da je to najveći mogući dar – spoznaja da uvijek možeš krenuti ispočetka.
Ponekad baciš pogled iza sebe, ne iz žaljenja, već da vidiš koliki si već prevalila put. Sjetiš se svih svojih brzopletosti i mušica pa se sama sebi nasmiješ. Sjetiš se ljudi na koje si se ljutila, okolnosti koje si prezirala i situacije za koje ti se tad činilo da su bezizlazne, silno nepravedne i preoštre. Pa se nasmiješ kad shvatiš da si iz sveg tog izrasla, da si sve to pregazila u par koraka, da si nastavila iako se činilo da su ispred tebe, čvrsti neslomljivi zidovi.
Živjeti život u svoj punini nije neko besmisleno idealiziranje, maštarenje, bivanje u nekom transu. To je potpuno svjesno bivanje u ovom trenutku, otvorenih očiju, dok osjećaš srce kako lupa u pravilnom ritmu, dok je vani omara a prsti lete po tastaturi, dok primjećuješ vrzmanje ljudi oko sebe i miris ruža u punom cvatu koji ulazi kroz širom otvorene prozore. To je osjećaj potpune usklađenosti sa sobom i spoznajom da je apsolutno sve u redu i sve na svome mjestu, da ništa nije nerješivo i da je pred tobom novi dan koji možeš proživjeti na milijun načina, a nijedan nije pogrešan.
To je spoznaja da si u svakom trenutku sigurna, zbrinuta i voljena, ma što da se desi, jer imaš moć kontrole vlastitih reakcija.
Ljudi će uvijek negodovati, provocirati, pikati, hejtati i biti pakosni, živimo u svijetu u kojem postoji crno i bijelo i to ne možeš mijenjati, ali možeš prihvatiti. Uvijek će biti onih 2% okolnosti koje ne možeš predvidjeti ma koliko da isplaniraš dan i mjesec i godinu. Jer živiš u svijetu koji nije statičan, već cirkulira, u kojem postoje raznorazne aktivnosti i iskustva i da… ponekad ta iskustva neće biti lijepa, ali to ne znači da trebaš odustati.
Većina tih “ne lijepih” iskustava dat će ti uvid u blagodati koje živiš, spoznaju zbog koje ćeš više cijeniti život, obitelj, sebe i svoje zdravlje i samo postojanje.
Možeš to doživjeti lakim, možeš doživjeti teškim. Možeš se odabrati boriti sa životom, a možeš se i prepustiti življenju, ništa od tog nije pogrešno, jer to je samo tvoje iskustvo. Možeš se nastaviti boriti za tu svoju ljubav i vezu, možeš se prikloniti svjetonazoru društva oko sebe, a možeš i biti buntovnica. Sve je to okej, ako prihvaćaš scenarije koje to sa sobom nosi. Ali važno je da znaš da nitko drugi nije kriv i da je to bila samo tvoja volja.
Kako ju u djelo sprovodiš, tako se pred tobom rastvaraju putevi. Laki ili teški, zabavni ili problematični, to je do tebe i tvojih izbora. I tko god ti kaže da nije u redu, da griješiš, srljaš, gacaš… tko god ti nameće osjećaj krivnje ili ti nudi šuplje priče o spasenju po svojim “ključevima, učenjima i metodama”, obećavajući ti put u nebo i poveznicu s Bogom, zapravo te odvraća od tvog puta i tebe same. Jer ti posrednik ne treba. Ni life coach, ni motivator, ni 365 uputa za bolje življenje – jer sve što trebaš nosiš u sebi. Po svojoj emociji znaš gdje si, je li ti na tom mjestu dobro ili nije. Ako nije, ako boli – mijenjaš.
To je samo tvoja, jedinstvena navigacija a u sebi ima kartu čitavog svemira. Kojim ćeš putem, pa mila… samo je do tebe.
