Pitala sam se, ima li nazad kad prijeđemo neke granice? Možemo li ponovno biti ista osoba ili smo zauvijek promijenili putanju svog života? Mogu li ja biti ista osoba koja sam bila prije dvije, tri godine, ona koja sam bila još prošlog ljeta?
Znam da ne mogu. Naizgled se nije mnogo toga promijenilo, ali između te žene, dobrodušne i pomalo naivne, i ove danas koja se na sve samo nasmije i misli svoje, stoje mnoge neprospavane noći i mnoga odricanja. Stoje poljupci u tajnosti i odluke koje su promijenile način na koji promatra svijet.
Zato znam da nema nazad. Mogu samo naprijed iako se čini pomalo zastrašujuće.
Više se ne bojim ljudi. Na trenutke se jedino plašim vlastite snage.
Što li sve mogu izdržati? Koliko toga mogu odrezati iako me lomi iznutra? Koliko stroga mogu biti prema sebi?
Jesam li svjesna da jedna moja riječ može lomiti srca i da ih ta ista riječ može dizati iz pepela? Smije li jedna žena imati takvu moć? Žena koja jako dobro zna kako utječe na ljude? Je li to svjesna manipulacija? A bez cilja i povoda.
S druge strane, od kad pamtim, krasila me plemenitost. Od malih sam nogu dijelila slatkiše i igračke. Nikad se nisam držala stvari. Nisam se uz njih vezala. Ljudska su mi srca oduvijek imala najveću vrijednost. I ta me dobrodušnost često koštala. Koliko god da mi je puta opalila šamar, držala sam je se grčevito. Moje je srce uvijek bilo najbolji dio mene.
Ali osjećam da se počelo hladiti. Možda je previše lomova učinilo svoje? Ili se samo ‘hladi’ točno tamo gdje je i koliko potrebno?
Više ne jurim instinktivno grlom u jagode, samo zato što je netko zaplakao i zajecao. Ne podmećem svoja leđa u svakoj nevolji. Ne pokušavam opet i opet i opet objasniti ljudima što sam im milijun puta objašnjavala a nisu željeli čuti… ili nisu bili spremni na to.
Noću gasim mobitel. Ne čekam stvari, ljude, pozive koje sam čekala. Ne nadam se uzalud. Ne gradim si kule od pijeska posve svjesna da će se srušiti i da će mi pijesak iscuriti kroz prste.
Još uvijek iskreno, duboko i bezuvjetno volim sve ljude koje sam voljela, ali nisam više njihova igračka, njihovo vječno dežurno pomagalo, rame za plakanje, i štaka na koju se oslone kad ne mogu sami. A toliko su navikli da ne mogu sami, da se više ni ne trude pokušati.
Nisam više ona koju mogu uzeti zdravo za gotovo i javiti se kad im je zgodno.
Najteže mi je bilo naučiti reći ne. ‘Ne’ onima koje beskrajno volim. Za ostale je lako, tu sam oduvijek znala od-vagati. Ali s onima koji su srasli s mojom dušom, ‘Ne’ je nešto što nije dolazilo lako. Nije ponekad dolazilo nikako.
Dugo sam mislila da je reći ‘Ne’ voljenima i prijateljima jednostavno sebično. I da život ima smisla jedino ako stalno pokušavamo napraviti nešto plemenito, ako dajemo ljudima najbolje od sebe kako god da oni na to gledaju, uzvraćaju li ili ne.
Govorila bih si – ‘Do njih je, nije do mene.’
Ali bila sam tako naivna, u takvoj zabludi. Uvijek je bilo do mene.
Davanje je i dalje plemenito i poželjno. U zdravim dozama. Ali ne i onda kad nas počne koštati naše duše, kad iz nas izvuče zadnju mrvicu pa nam ostane premalo nas, za nas.
Negdje putem između dobrodušne djevojčice i žene koja se ne boji ničega, desio se klik u kojem sam shvatila, da prvo dolazim ja, pa onda svi ostali.
Svi prijatelji, rodbina, slučajni životni suputnici, kolege… pa čak i ljubavi.
Prvo ja, onda on. Prvo ja, onda family. Prvo ja, onda prijatelji. Prvo ja – onda tek svijet.
Bilo je teško napraviti taj switch u načinu razmišljanja, ali pomogao mi je da shvatim kako konstantnim davanjem ljude učim na lijenost i bezobrazluk. I kako trošim sebe do te granice da im više nemam što dati, a oni se uvijek vraćaju po još.
Dajući sebi, gradeći se, brinući prvo o svojim a tek tad njihovim potrebama, učim ih da isto moraju i oni činiti za sebe. Da su dovoljno snažni nositi se s nevoljama koje im život donosi i da imaju sve alate potrebne za to. Ne treba im netko tko će ih nositi sve vrijeme, već prijatelj koji će ih podržati kad zapnu. To je ono što želim biti. Jedino što sam spremna biti.
Zbog jednog sam novog odnosa, spoznala točno koliko jaka mogu biti. I koliko mogu biti odlučna, za obostrano dobro. Koliko mogu dati i koliko se mogu ograditi. Naučila sam pomaknuti granice, ne biti inatljiva i prgava gdje to nije potrebno, ali i postaviti one koje su potrebne da ne bismo prestali poštovati jedno drugo.
Mnogo sam naučila. A i dalje toliko toga ne znam.
Rekla bi moja Klemi – ‘Imaš previše vremena za bavljenje psihoanalizom sebe same.’
I često sam mislila da je u pravu, ali shvatila sam da sami sa sobom uvijek imamo posla i da se trebamo sobom baviti kako bismo bili bolji stanovnici ove planete, kako bismo bili bolji ljudima koje volimo i onima koji nam tek dolaze u život.
Naša odgovornost prema nama samima ali i našoj okolini, sada je posebno važna.
I dok sam neke lekcije svladavala sama, učeći na svojim greškama, gledam ovu globalnu lekciju zvanu korona, kao priliku da svi naučimo mnogo o sebi.
I nadam se da će nas to učiniti boljim ljudima.
