Obriši suze “srce” moje…

Napomena autora: Ovaj tekst pišem u originalu, sa svim lijepim izrazima našeg balkanskoga slenga. Za ćudoređe ovdje nema mjesta. Svi vi slabog želuca molim vas odmah napustite blog. Hvala. Naknadne reklamacije ne uvažavam, za bolove u trbuhu i napadaje smijeha, sami...
Dame, gospoda i seks…

Dame, gospoda i seks…

Zapravo sam vrlo okrutna. I direktna, a uz to i ovisnica o čokoladi i seksu. Grozim se nad ženama koje glume svetice i nemaju petlju priznat da se napale od pomisli na njega i njegova ramena, ruke i osjećaj totalnog gubljenja pameti, kad se njegova vruća prsa spuste...

Zora mrtvaca…

Kažu da je svaki kraj zapravo jedan novi početak. I kažu da je svaka promjena – dobra. Zapravo prvi put u životu uvjeravam se da je zaista tako. Pospremam i redim police svoje duše, brišem prašinu s davno pospremljenih i u zaborav bačenih snova. Otpuhujem s njih...
Dječak i djevojčica…

Dječak i djevojčica…

Živjeli smo ti i ja uvijek u nekim krivim trenucima. Nikada nismo živjeli u sadašnjosti. Tvoja je glava uvijek jurila naprijed, uvijek puna snova i htjenja, nikad zadovoljna, nikad ispunjena. A ja sam ostala stajati ovdje, svjesna da trebamo živjeti sad. I trebamo se...
Nisi ti pisac, a bome nisam ni ja….

Nisi ti pisac, a bome nisam ni ja….

Dugo sam se dvoumila da li se uopće odvažiti pisati ovu temu, jer će se mnogi naći prozvanima, a mnogi zamjeriti, ali nije važno, ovo je moje poimanje autorstva i spisateljstva, koje, kako za druge vrijedi i za mene samu. Počet ću tako da za sebe kažem da nisam pisac....
Ti u slovima…

Ti u slovima…

Zašto pisati? Zašto stavljati sebe na papir? Gdje je u tome blagodat? Gdje smisao? Tko nas može naučiti pisati i kako znati što staviti na papir? Kako odabrati temu? Kako sve to pretočiti u knjigu, gdje početi… kojim slovom, kojom idejom? Nije važno, samo kreni....