Dugo sam se dvoumila da li se uopće odvažiti pisati ovu temu, jer će se mnogi naći prozvanima, a mnogi zamjeriti, ali nije važno, ovo je moje poimanje autorstva i spisateljstva, koje, kako za druge vrijedi i za mene samu. Počet ću tako da za sebe kažem da nisam pisac. Pisac je netko tko želim postati, nakon mnogo milijuna slova od sad.
Da se pojasnim…
Mnogi se danas prihvaćaju pisalica, olovaka ili tableta. Odjednom svi su blogeri, svi su kolumnisti i svi su pisci. Ali nisu. Odlučno Vam tvrdim – niste svi pisci i nemojte se lažno zanositi. To što se volite izražavati na taj način je naprosto hvalevrijedno ali budimo realni, daleko su mnogi od vas od toga za što se izdaju. I nemojte se ovime vrijeđati, nije na meni da vas obeshrabrim, samo želim pojasniti stvari.
Rijetki među nama su literati, oni su i autori i piskarala i blogeri, sve u jednom, sa najvažnijom zajedničkom značajkom – znamo da previše toga ne znamo, da još mnogo toga moramo ispisati i da moramo rasti kao kreatori pisanog svijeta, da bi se mogli kititi tom velikom titulom.
Zapravo smatram uvredom za velike književnike, kad se kojekakvi blogeraši, deklariraju kao pisci, jer ne možemo i ne smijemo trpati jednog Krležu i Peru Perića s bloga – Perine ideje, u isti koš. A upravo se to događa.
Pisana riječ opet raste, ljubav prema knjigama oživjela je – i neka je. Slavimo to zajedno, ali nemojmo pretjerivati.
Ako pogledate moj profil na Face-u, – uvidjet ćete da piše bloger, kolumnist, autor, ali nigdje ne piše – pisac. Zašto je tomu tako? Zbog toga što blogati mogu i upravo blogam, kolumne pišem i učim ih pisati na platformi koju sam sama stvorila ali se ne zanosim da sam u istom rangu kao npr. Vedrana Rudan – jer nisam. I ne pere me ego zbog toga. Autor sam, jer i kad nažvrljaš pet kružića na računu u kafiću ti polažeš autorsko pravo na te kružiće, neovisno o tome što nemaju umjetničku vrijednost kao Picassova remekdjela. Ali pisac nisam.
Nisam jer nemam izdanu knjigu.
Nije za mene čulo 250 000 ljudi, niti je išta moje kupljeno od pedeset puta manjeg broja ljudi. Nikoga ništa svojim piskaranjem nisam naučila i sumnjam da sam osobito utjecala na nečiji život objavljujući online, svoje umotvorine. Što se tiče moje glazbe, tu sam i skladatelj i pjesnik i izvođač i umjetnik, tu sam stvorila nešto opipljivo. Nešto što je došlo do ljudi, usrećilo ih, dotaklo, nešto što su vidjeli, doživjeli i nešto što su drugi umjetnici – izvođači, interpretirali na mnogim festivalima, na tv-u, radiu itd. Zbog toga ovdje mogu reći: “Da autor sam ali sam i glazbenik. I imam mnogo prostora za napredovati.” U književnom svijetu, ja sam totalni anonimus i definitivno nisam pisac.
Ponekad kad uzmem neku novo izdanu knjigu u ruke i počnem čitati, zgrozim se.
Shvatim da danas svatko može izdati knjigu ako za to ima dovoljno para, poznanstva ili je jednostavno bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. On je možda postao pisac time što je svoje djelo – nazovimo ga takvim, objelodanio, ali nije tako postao književnik. Književnost je nešto sasvim drugo. Ona ima veličinu i težinu i dubinu i riječi kakve mnogi današnji wannabe pisci nikada neće dosegnuti.
S obzirom da mnogo čitam, realno bih piscem novog doba, imenovala samo Ingrid Divković, koja je književnik samo takav, autor i jedna vanvremenska žena koja zaista utječe pozivitno na ljude i mijenja živote na bolje. Ako vam još uvijek nije jasno zašto onda put knjižare i nabavite primjerak Knjige – J..be li vas ego? ili povirite na njen blog. Mnogo će vam toga biti jasnije.
Zapravo na kraju priče sve se i svodi na ego, zar ne? Sve što želimo biti i sve što umišljamo da jesmo, s realnim temeljima ili bez njih. Ali to je jedna sasvim druga priča…
Na putu do toga da postanem pisac, ljubim vas i šaljem pozitivne vibre. Ne zamjerite mi iskrenost, nije u lošoj namjeri.
Vaša Mary
