Ponekad moraš otići daleko i zagrebati jako duboko da se opet nađeš. Jer se pogubiš putem. Izjede te previše želja, izmiješanih s previše hrabrosti a opet puno previše strahova zbog kojih ne možeš dati najbolje od sebe, pa se daješ polovično.
I onda shvatiš da tako ne jedeš samo svoju srž, već i one koji su ti bitni.
Kaže se često da ne možeš pobjeći od sebe gdje god odeš, jer sebe i svoje demone posvuda nosiš sa sobom.
Ali ponekad ti baš posve novo okruženje, novi ljudi i jedan posve drugačiji svijet mogu dati odgovore na sva pitanja koja si stalno iznova postavljaš.
Pa shvatiš da istovremeno i rasteš i toneš.
S jedne strane ostvaruje ti se svaki san. Sve što oduvijek želiš, na čemu vrijedno radiš, sve zbog čega se odričeš komfora, novca, vlastite slobode i bezbrižnih dugih kava s prijateljima, konačno daje plodove.
S druge strane pretvaraš se u stroj i gubiš najbolji dio sebe, jer nemaš vremena biti ti. I shvaćaš da ono što istinski želiš, duboko u sebi, ne možeš imati, pa ti okej postaju površne kombinacije. I radiš to svjesno, jer znaš da trenutno ne možeš bolje. Pa namjerno sabotiraš dobre odnose i guraš ljude od sebe, dajući im prividno laka rješenja.
Ali nisu tako naivni. Ne puše to i ne daju ti da sjebeš nešto lijepo što ste dugo gradili.
Lice i naličje
Mogla bih generalizirati, pa reći da svi imamo svoje uspone i padove, ali zapravo to oboje, samo su dvije strane iste medalje. Nekad se čini da si na dnu, a zapravo rasteš. Istovremeno možeš u mnogim stvarima biti na krovu svijeta, a opet se osjećati kao da ti se taj isti svijet ruši na glavu.
Na van ionako nitko neće primijetiti, jer tvoja besprijekorna fasada stoji postojana, baš kao reklama za trovremenski taft.
Sjetim se tako Robina Williamsa koji je uveseljavao ljude diljem planete i bio jedna od najvećih glumačkih zvijezda, za koju nitko nije znao da je u dubokoj depresiji. Čovjek koji je milijunima bio inspiracija, počinio je samoubojstvo i šokirao cijeli svijet. Imao je sve, mnogi su govorili. Zašto bi to napravio? Bio je takav veseljak, pa ovo nema logike – vrištalo je u novinskim stupcima i naslovima popularnih portala.
Svi su se bavili tematikom površno, jer zašto bi pobogu tako uspješan i bogat čovjek, sam sebi oduzeo život? Malo ih je koji su se dublje pozabavili tematikom. Malo ih je koji su pisali o bolestima od kojih je patio, među kojima su bili Parkinson i Demencija Lewyevih tjelešaca, za koju mnogi od nas nikada nisu ni čuli, a koja ubija mozak sporo i polako, dok osoba svakodnevno pati ne samo od klasičnih simptoma poput tremora i dezorijentiranosti, već i od paranoje.
Mnogi i danas smatraju da ga je slomio teret slave, a istina je zapravo da je veselog čovjeka slomila bolest.
Lažno savršenstvo
Samo budi što jesi. – čuješ svakodnevno.
Budi što jesi u svim odnosima, u svim poslovima, u svim tekstovima, u svemu… ali nemoj biti. Nemoj zaista, jer mi te želimo samo jaku i nasmijanu i lijepu i posloženu i svemoćnu.
Kad mi je prijateljica napisala kako njoj izgledam svemoćno, stresla sam se od glave do pete. Jer ispada… da nemam pravo na loš dan. Ni tjedan, a kamoli cijelo jedno razdoblje. Ispada da vrijedim samo ako svima konstantno pokazujem srednji prst, glumatam neku hladnu i frustriranu ribu, dok imam deset slojeva šminke na licu i parcijalno ugrađene trepavice.
Ispada da svi konstantno moramo nekog jarca glumiti samo kako bi zadovoljili konstantnu glad tržišta za više ‘savršenstva’.
Ali to savršeno ne postoji. To savršeno je najveća laž, jer najljepša i najuspješnija žena na svijetu može biti potpuno psihički nestabilna. I najuspješniji frajer na svijetu može biti najveći monstrum kad se ugase svjetla.
Pa zašto toliko gladujemo za savršenstvom? I zašto ljudima ne praštamo, što su jednostavno ljudi?
Nitko od nas nije savršen, ali si uzimamo pravo drugima nametati da moraju biti… uvijek besprijekorni u svemu, dok im zapravo tražimo bilo kakav feler, bilo kakvu mrlju u obiteljskom životu ili karijeri ili barem loš kut kojim bi ih ulovila kamera.
Samo da bi se na kraju dana mogli naslađivati i reći – Gle toliko truda a nije nimalo bolja / bolji od mene.
Stvaramo zvijezde, samo da bi ih mogli rušiti. Ljude pretvaramo u bogove, postavljamo ih visoko na tronove, a onda im siječemo glave i rušimo njihova carstva.
Klanjamo se influencerima, pratimo ih u hordama, samo da bi onda zbog neke njihove naivne izjave uživali u praćenju brojki koje se smanjuju.
‘Metoda za sreću‘
Pa ispada da smo svi na kraju duboko nesretni, jer potrebni su nam silni terapeuti i life coachevi koji nam otkrivaju ‘smisao života’ i ljepotu ‘življenja u trenutku’. Pa to onda pratimo neko vrijeme i dobivamo površne rezultate, pa tražimo neku drugu ‘bolju’ metodu i vrtimo se u začaranim krugovima, jer si odbijamo priznati da smo mi dvije polutke. U nama ne postoji samo svjetlo već postoji i tama. Nju odbijamo prigrliti.
Zbog toga, nisam svemoguća, samo sam čovjek. Ponekad donesem glupe odluke, jer u meni postoji i onaj mračni dio.
Ne ustajem iz kreveta sva divna i krasna i besprijekorna.
I ne volim čuti da sam svemoguća jer nisam božanstvo i ne želim to biti.
Samo sam žena s mnogim uspjesima ali i jednako toliko tereta koje su oni donijeli. S rasporedom u koji ponekad više ni igla ne bi mogla stati. Sa željama, strahovima, problemima, manama i lošim danima.
I ljudima koji to razumiju i onima koji od mene svašta očekuju, a nemaju pravo na ta očekivanja.
Zbog toga biram biti ono kako se u ovom trenu osjećam, a ne ono što bih trebala biti za ‘dobar image’. Biram biti i sretna i tužna i umorna i ljuta i puna inspiracije i ponekad zabrinuta. Biram biti i žena s gardom po potrebi i djevojčica pred onima pred kojima ne moram skrivati ranjivost.
Biram biti stvarna, a ne iluzija. Usprkos svim managerima, marketing ekspertima, PR savjetnicima i ‘dobronamjernim’ putnicima namjernicima.
Jer kad skinem šminku, umjetne trepavice i sve ono što ide s mojom fasadom, samo sam Marija. I ne želim biti ništa više ni manje od toga, ma koliko bila nesavršena i ma koliko zbog toga ljudi razočarala.
