Živjeli smo ti i ja uvijek u nekim krivim trenucima. Nikada nismo živjeli u sadašnjosti. Tvoja je glava uvijek jurila naprijed, uvijek puna snova i htjenja, nikad zadovoljna, nikad ispunjena. A ja sam ostala stajati ovdje, svjesna da trebamo živjeti sad. I trebamo se voljeti – sad.
S vremenom i moja se volja za sadašnjosti istrošila, sve više sam živjela u prošlosti, u trenucima koji su bili čarobni i dobri, a ti si sve više išao naprijed, potpuno nemiran i nespreman na tren zastati. Uvijek u žurbi, uvijek prkosio – svima, ali najviše sam sebi.
Koristio si snagu moje ljubavi prema tebi – da me njom slomiš i ucijeniš.
Znao si točno koliko mogu podnijeti, znao si do kud mogu pomicati granice sebe. I volio si uvijek poviriti malo prijeko, samo da utvrdiš da li je to zbilja zadnja crta moje obrane, mog ludila i moje ljubavi.
Išlo je to do jedne točke. Do točke u kojoj sam odlučila da granica više nema, jer više nema nas. Nisam se tad ljutila, nisam plakala, nisam više radila ništa, samo sam pustila. Više nisi bio neprijatelj. Više nisi bio ni onaj čarobni dječak koji me toliko puta spasio od mene same.
Bio si netko kome stojim nasuprot, oči u oči ali ga više ne vidim. Netko preko čijeg ramena gledam, netko tko je ovdje ali više nije. I zakoračila sam. Uzalud si me pokušao uloviti, kao da hvataš prazan prostor u zraku. Krenula sam dalje – bez tebe.
Plašio me taj korak znaš? Dugo me plašio. Bojala sam se straha zapravo, a ne gubitka nas. Jer iskreni budimo, nas – smo davno izgubili. Izgubili smo nas negdje između nježnih poljubaca, još uvijek punih djetinje mašte i prevelikih ambicija. Tu smo ostali – MI. Zlatni dječak i njegova zbunjena, uvijek vesela djevojčica.
Tu su ostale tvoje blistave, zelene oči i moje sanjive, boje kestena. Ostale su kao uspomena i obećanje, kao ono – “Možda u nekom drugom životu, mala”.
Još postoje stvari koje mi nedostaju. Lagala bih kad bih tvrdila da nije tako. Još postoje i one stvari kojih se grozim, zbog kojih sam te se često bojala i drhtala kao prut. Te druge, razlog su zašto sam otišla i postala neuhvatljivi oblačak. Nisam se ni u jednom trenu smjela tako osjećati, ne s tobom. Sada to znam. Trebala sam tad već biti svjesna da u ljubavi, straha nema.
A bojala sam se. Tvoje osude i tvojih reakcija. Svjesna da sam mnogo toga uzrokovala sama i da sam te u mnogim stvarima promijenila – na gore. Ono drugo, ono okrutno, ono što mi je u tebi bilo najbolnije gledati, to je bio dio tebe koji nije imao veze s nama. Taj dio na kraju je pobijedio. Uspio me otjerati od tebe. I sad si siguran da se djevojčica očiju boje kestena, nikada više neće vratiti. Ne može. Ostala je previše ranjena i gladna ljubavi.
Počela ju je tražiti negdje drugdje. I pronašla ju je.
Čudno zar ne? Našla ju je u pisanju, u prvim proljetnim cvjetovima, u drugim ljudima na nekim dalekim i nepoznatim mjestima. Pronašla ju je u sebi. I konačno živi u sadašnjem trenutku.
Ponekad se još uvijek rastuži. Ponekad bude tiha i zamišljena, daleka svima oko sebe, ali to je u redu. Odrasla je, sada se ne boji mraka i ne boji se biti sama.
To si najviše i želio, zar ne?
M.
