Putujem stazom našeg prvog susreta,
tamo na onoj zelenoj livadi,
s drvoredom topola
i zlaćanim obrisima sunca u jezeru…
Vidiš li nas?
Čuješ li nas?
Onaj smijeh i prve iskre u očima.
Onu djecu što pojma o svijetu nemaju
i nemaju od njega straha?

Ne vidiš, znam.
I ne sjećaš se.
Sve ti je to davno iščezlo,
istrošilo se, obrisi se izmijenili.
Ostali smo žuta slika
između stranica nekog albuma,
s posvetama u spomenaru.

Ti ne sanjaš više
i više se ne smiješ.
Ne obazireš se na zrake sunca
i šum vjetra u topolama.
Nema te i ne postojiš.
Ti si isto ime na mojim usnama
a stranac u mom oku.

Oprosti što se još prisjećam,
oprosti što mi nedostaje;
tvoja djetinja ruka u mojoj djetinjoj ruci.
Oprosti što volim zauvijek,
što si se urezao u dušu,
kao što smo si imena urezali u koru hrasta.

S drvetom rastemo
i s njim u zaborav idemo.
Gore, prema nebu.
Ono bar čuva uspomene.
Ono još voli dječju nevinost i radost.
Ono pamti, tko smo bili i ti i ja.

Mary