“Žensko je srce beskrajni ocean tajni. “

Bože… kakva misao. Kakva istina. I kakvo breme na duši svake romantičarke, svake teške emotivke. A opet… jedan od najmoćnijih citata koje sam ikada čula. Jedan od onih koji u par riječi govore kako je svaka od nas u svom životu doživjela i bajke i lomove, pa u dubine njedara pospremila more snova, želja, isplakanih i neisplakanih suza.

A tek ljubavi… koliko li smo ljubavi tamo pospremile?

Koliko onih najljepših želja? I koliko smo vlastitih krhotina tamo sahranile?

Svaka od nas, ima onog nekog, onog kog je voljela više od svog života, s kim je sanjala bajku, ali je ipak nije doživjela. Imamo onu neku nikad prežaljenu ljubav, koja se iz nekog razloga o kojem ne možemo govoriti, nije mogla pretvoriti u životnu priču. U ono lijepo – zauvijek.

Ponekad kad, kao danas, čujem neku nježnu ljubavnu baladu, podsjetim se da sam i ja tako mnoge stvari pospremila. Toliko sam ih duboko potisnula da se ponekad čini kao da ih više nema, kao da sam ih davno zaboravila. Ali ovdje su.


Tihe, neprimjetne i samo moje.

Pa se zapitam, čija sam? Čija sam sad kad odavno nisam njegova? Čija je svaka ona žena koja pokušava, ali više ne može tako zavoljeti? Koja je jednom sebe dala, uzalud? I koliko god pred njom zlata prosuli, koliko god joj toga dali i obećali, ona više ne može tako zatitrati.


Više joj ništa ne izazove ni strah ni čežnju. Više ne mašta i ne gori. Živi za sve osim za ljubav. Vjeruje li ona u ljubav više?

Zapitam se koliko smo zapravo jake, a koliko krhke, skrivajući te svoje tajne ljubavi same od sebe? Koliko nas ima koje ćemo tako živjeti? Koje ćemo kad tad krenuti dalje s nekim novim? Ljubiti neke usne, ali nikad s puno žara, nikad na takav način?

I koliko žena ima koje žive s pola srca? Koje su negdje sahranile prevelik dio sebe?

Vjerujem u ljubav. Vjerujem u njenu snagu i u njenu magiju. Vjerujem da možemo voljeti više puta u životu. Ali nikada na isti način. Nikad istim intenzitetom. I vjerujem da postoji uvijek jedna, ona najveća ljubav. I da često ona nije posljednja.

I koliko je roditelja koji na duši nose sreću i nesreću svoje djece, jer su im branili ljubav? I kako žive sa spoznajom da su krivi za oči koje ne blistaju i usne koje se više ne smiju?

Bojim se previše, jer mnogo sam puta tome svjedočila. U vrijeme kada svi naizgled imamo slobodu biti što god želimo, ipak ispada da mnogi nemaju tu slobodu voljeti koga žele.

Klasne razlike, vjerske razlike, rasne… ima ih desetine. Onaj tko nekog želi rastaviti, već će naći razlog zašto je to ispravno. I zašto to dvoje ljudi nisu jedno za drugo.

Tu su i zavist i jal i ljudska pakost, kad se drugi miješaju, kad učine sve da rastave dvoje ljudi. Ponekad se pitam jesu li svjesni što rade? Jesu li svjesne žene koje zavode tuđe muževe, za kakve su tuge zaslužne? A tek svi oni “dobronamjerni prijatelji” koji savjetuju protiv nekog i spletkare?

Pa onda pročitam kad napišu da su nesretni. I pitaju se zašto, a hodaju svijetom nesvjesni za koliko su tuđe nesreće krivi?

Čija sam kad tvoja nisam?

Previše je žena koje su ničije. Koje žive, grade, stvaraju, rađaju djecu ali ne pripadaju. Ne više. I ne istinski.

Pomirene sa svojom “sudbinom”, ponekad se prisjete i uzdahnu. Možda im i suza pobjegne, uz neku ljubavnu baladu, uz neku požutjelu sliku skrivenu u škrinjici na dnu ormara, tamo između dječjih igračaka i mnogih davno zaboravljenih stvari. Pa kad ušeću u svoju djevojačku sobu, sjednu na svoj stari krevet na kojem sada spava njihova djevojčica kad dođe u posjetu djedu i baki, pa osjete svu težinu prošlosti i bremena na prsima. I života koji je mogao biti, ali nikad nije.

Koliko ih je rodilo djecu tim svojim nesuđenim ljubavima? I koliko te djece odgajaju drugi muškarci? Koliko ih je koje druge ljude oslovljavaju s “tata”?

Koliko je to nesretnih srca oko nas? Srca koja će se rasplakati dok će ovo čitati, ali nikad neće priznati nikome, pa ni sebi da žive a ne žive. I da nikome ne pripadaju?


Voljela sam jednom samo, i ti i ja znamo. Da mi dođeš sve bi bilo jednostavno. Čija sam kad tvoja nisam? Čija kada te nema? Samo žena tužnog lica, samo ocu kćer jedinica…
Može pričat ‘ko god oće, svatko onaj ‘ko me zna. Reći će ti samo jedno, da ti ona, ona nije kao ja…
Magazin