Sjedim u čekaonici Klinike za kirurgiju. Oko mene prolazi stotine lica. Neki tmurni i zabrinuti, neki uplakani, a neki s osmijehom. Ovo je više od čekaonice. Ovo je mjesto novog rođenja il iznenadne smrti. Mjesto gdje se nada rađa i umire. Svijet isti ali potpuno drugačiji od onog vani.
Ovdje vrijeme stoji.
Kazaljke na satu ako bi se i pomakle, rade to poput ljenjivca, dugo, polako i jedva primjetno. Imaš osjećaj da si u nekoj petlji, van našeg svemira. Otpijem gutljaj vode i zadubim se u svoje misli. Ovdje čovjek ima vremena razmišljati. Najčešće vrti pitanja – zašto ja? I zašto meni? Kad ih preraste, nakon nekoliko stotina minuta razmišljanja, tad počne vrtjeti misli o smislu života. Koji je? Ima li ga? Koja nam je svrha? Zašto smo tu? Zašto nam se dešavaju neke stvari? Imamo li uopće utjecaja na išta u našem životu?
Kažu mislima kreiramo. Ali nisam razmišljala o bolestima i bolnici, čekaonicama i dugim satima mozganja o smislu života. A o čemu sam mislila? O poslu, o obavezama, o svemu što trebam platiti, o ljudima, njihovim dramama, očekivanjima i vječnom traženju nečeg. Jer uvijek nešto traže. Uvijek im nešto treba. Uvijek viču, gnjave, negoduju, protestiraju, zahtijevaju, ucjenjuju, plaču, drame, prijete, cvile… uvijek očekuju da budu prvi. I tako sam ja, jurila da im udovoljim.
Da ispoštujem sve dogovore, da zaradim dovoljno, da platim sve račune, da namirim sve te potrebe svih oko sebe. A o sebi nisam puno mislila. Imala sam želja, potreba i htijenja, ali rekla sam si hladno – Čekaj. Čekaj da riješimo još ovo, ovo i ovo. Doći će blagdani, malo ćeš predahnuti. Pojesti nešto fino, otići na kavu, možda si kupiti neku novu krpu. Strpi se. I čekala sam. Samu sam sebe posjela na klupu. A kad su stigli blagdani, umjesto malo predaha došla je bolest. Došla je k’o opomena.
Došla da mi kaže:
“Krivo radiš. Tko će tebe staviti na prvo mjesto ako to sama ne napraviš? Evo ti sad. Moraš stati htjela ili ne. Svi moraju čekati. Ma koliko se ljutili, svadili i protestirali. Svi su sad na drugom, petom, desetom il stotom mjestu. Sad upoznaj sebe. Nešto iz toga nauči. Shvati da ti je vrijeme na ovom svijetu ograničeno i da ljudi nikad neće prestati zahtijevati i uvijek će misliti na sebe. Kad jednog namiriš drugi će doći, kao neprekidan niz. U čekaonici života, netko će uvijek lupati na tvoja vrata. Mene gledaš k’o kaznu al’ ja sam zapravo dar. Došla sam ti pokazati kako možeš i trebaš drugačije živjeti.”
Sjedim u čekaonici Klinike za kirurgiju. Oko mene prolazi stotinu lica.
Preko obraza mi maska, kažu moraš je nositi da ne dobiješ gripu. Čuvaj se, pazi se, ovaj si se put provukla kroz iglene uši. Kontrola za dva tjedna. Nasmij se. Ti si jedna od onih sretnica koju je život ošamario samo da ju nauči, da ju pogurne, da joj kaže otvoreno – Pišeš? Zašto sretne priče drugima? Potrudi se prvo svoju sreću ispisati. Najvažnije se postavlja pitanje, jesam li naučila?
