Blog
Razmišljam na glas
Follow
Pišite mi
Proklela sam sva ta prisilna jedva čekanja…
Srce se uvijek na koncu umori, od svih svojih jedva čekanja. Od jedva čekanja na ljubav.Na objašnjenje. Na ispriku. Na zagrljaj. Na odgovor.Na smisao.Na kraj. Ili početak. Kako god. Na prokletu slobodu koja bi nam se trebala podrazumijevati. Neki kažu da ih sva ta jedva čekanja pune snagom. Mene prosto umaraju. Izazivaju grč negdje u ravnini dijafragme, što se širi u vis prsima pa zaustavlja dah. Možda je stvar i u tome što nikad nisam voljela...
Možda u svemu ovome naučimo kako biti bolji ljudi, a možda je to samo moja osobna zabluda
Što mi zapravo znamo o ljubavi, zapitala sam se dok sam unatoč prohladnom jutru sjedila u vrtu, na starom balvanu i bosim stopalima prolazila po travi, onako kako radim dok ljeti sjedim na ljuljački... i osjećala se opet kao djevojčica, kao da mi je sedam, osam godina i svijet je lijep, pustolovan i bezbrižan. Ništa ne znamo, zaključila sam, jer je svatko od nas percipira na svoj način. Mislimo da je voljeti nekog reći mu da griješi. I mislimo...
mk
Let’s Get Started
Potreban ti je copy? Piši mi
