Blog
Razmišljam na glas
Follow
Pišite mi
Kraj je uvijek kraj, ma kako ga netko sam sebi tumačio
'Što misliš zašto nismo uspjeli?' - pitao me direktno, bez okolišanja, a ja sam se trudila ne skrenuti pogled. Njegove intenzivno plave oči uvijek su djelovale hipnotizirajuće, samo ne više u onom istom kontekstu. Sad su me jednostavno smetale, jer je od mene tražio više od pukog objašnjenja. Tražio je način da mi se vrati. 'Nismo željeli iste stvari. A ako smo ih i željeli, nismo ih željeli u isto vrijeme.' - rekla sam iskreno i slegnula...
Proklela sam sva ta prisilna jedva čekanja…
Srce se uvijek na koncu umori, od svih svojih jedva čekanja. Od jedva čekanja na ljubav.Na objašnjenje. Na ispriku. Na zagrljaj. Na odgovor.Na smisao.Na kraj. Ili početak. Kako god. Na prokletu slobodu koja bi nam se trebala podrazumijevati. Neki kažu da ih sva ta jedva čekanja pune snagom. Mene prosto umaraju. Izazivaju grč negdje u ravnini dijafragme, što se širi u vis prsima pa zaustavlja dah. Možda je stvar i u tome što nikad nisam voljela...
mk
Let’s Get Started
Potreban ti je copy? Piši mi
