Ponekad zatvorim oči i pomislim – Bože, koliko ja primam blagoslova. Koliko smijeha i veselja je oko mene. Koliko ljudi, koliko ideja, uspjeha, talenata, dobih misli i vibri, koliko mogućnosti, koliko pustolovina, koliko ljubavi. Zar je moguće da na ovoj planeti ljudi zaista vjeruju da oskudijevamo sa srećom? Zar je moguće da ima onih koji ne znaju za osmijeh i čistu, istinsku radost življenja? Nažalost, da.
Netko nas je uvjerio da živimo u oskudici. Netko nas je uvjerio da nema dovoljno ljubavi i radosti za sve. Netko nam je usadio potrebu za materijalnim, kao egzistencijalnim pitanjem, bez čega nema sreće.
Kako možeš biti sretan ako nemaš novca, ako nemaš kuću, ako nemaš auto, ako nemaš milju stvari, ako nemaš novo odijelo, ako nemaš pedeset pari cipela, ako nemaš fensi društvo i nakit koji je In… ako nemaš, nemaš i nemaš. Kako možeš biti sretan bez toga?
Možeš.
To su ionako samo stvari. Lijepo ih je imati, ali to su samo stvari. Novac je samo sredstvo kojim si obezbjedimo, hranu, ogrjev, određene usluge i novitete, ali nikada nije mogao kupiti sreću. Barem ne meni. Imala u novčaniku 15 ili 5000 kn uvijek sam sretna bila iz nekih drugih razloga. Veselila me lijepa vijest ili sunčan dan. Knjiga koju sam pročitala ili prijateljica s kojom sam se vidjela.
Naučila sam da sva moja radost izvire iz ljubavi. Prema životu, ljudima i samoj sebi. Što god imala ili nemala, trenuci istinske sreće uvijek su bili vezani uz ljubav. Uz strast prema nečemu ili nekome. Uz spoznaju da malim znakom pažnje nekome mogu izmamiti osmijeh na lice.
Nisam morala poklanjati skupocjene darove, ponekad bih samo izgovorila toplu riječ, napisala nekome pjesmu ili jednostavno putem kući, ubrala cvijeće pa ga poklonila mami, tetki, susjedi. Dala sam im dio sebe, spoznaju da sam mislila na njih. Dala sam im djelić sreće, ne očekujući od njih ništa zauzvrat, a dobivala sam i dobivam toliko mnogo.
Ljudi dolaze s cvijećem, osmjehom i čokoladama na moja vrata. Donose mi sebe i svoju ljubav. Što više od toga mogu poželjeti? Tko mi može reći da na ovom svijetu ne postoji radost, ako nije upakirana u skupi poklon s blještavom mašnom na vrhu?
Ma lijepo je primati poklone, ali što mi znači skup poklon ako prepoznam da namjera iza njega nije iskrena? Želim li to onda? Što će mi ta energija laži? Što sama sebi poručujem kad pristanem da me netko daruje skupim poklonima a jeftinim lažima? Da to zaslužujem? Da tako malo vrijedim? Ne hvala.
Donesi mi radije sebe i svoj osmijeh. Skupa ćemo sjediti u vrtu i piti kavu. Nećemo jesti kavijar, niti vrtjeti janje na ražnju, ali smijat ćemo se. Podijelit ću s tobom ono što imam i znam da ćeš to cijeniti. Ti koji znaš da se u malim stvarima i iskrenim osmijesima kriju najveća bogatstva. Skupa ćemo proći kroz ono loše i teško pa zajedno jesti med zlatnim žlicama.
A ako meda i ponestane u nekom trenu, opet ćemo se zajedno smijati, jer nam zlatne žlice nisu potrebne za sreću.
Što me naučila ljubav? Naučila me da sama biram. Da li živim sretno ili se patim u “Nemanju i vječnom trebanju”. Istina je da želim neke stvari, ali ih ne trebam. Nisu mi neophodne da dišem, živim, rastem i napredujem. Nisu mi potrebne da bi me usrećile. Usrećujem se sama. To je moj odabir. To je moje duboko usađeno uvjerenje da koliko god imala ili nemala mogu biti sretna.
Vani je trenutno kiša. Lupa i putuje da zaposjedne svaki kutak moje ulice i vrta. Spušta se niz staklo i putuje u zakutke moje mašte. Ispred mene je šalica čaja od mente s malo meda, a do laptopa, knjiga koju čitam i u kojoj uživam. Iz spavaće sobe dopire zvuk radia. Mama sluša svoju omiljenu emisiju. Kuća miriše na štrudlu od sira koja se peče i cimet koji sam stavila u smjesu s jabukama. Miran i spokojan dan. Posao završen. Brige primijećene ali stavljene svaka u svoju ladicu gdje već postoji rješenje. Život. I radost.
Mogla bih reći da mi smeta što je tmurno, što nema sunca i što je hladnije no inače. Ali zašto ako postoje mirisne svijeće i deka u koju se mogu zamotati.
Sreća je zbilja stvar izbora. A ljubav prema sebi učitelj i motivator. Izvor svakog blaženstva. Ili nevolje, ako odlučiš biti pokoran svijetu koji “nema”.
Mary
