Kažu da je svaki kraj zapravo jedan novi početak. I kažu da je svaka promjena – dobra. Zapravo prvi put u životu uvjeravam se da je zaista tako. Pospremam i redim police svoje duše, brišem prašinu s davno pospremljenih i u zaborav bačenih snova. Otpuhujem s njih ta sitna zrnca tereta i gledam kako se raspršuje u zraku sve ono silno, bolno nadanje što je ostalo zakopano, duboko u meni. Iznova se rađam. Jer jednom sam priznajem, živeći – umrla.
Na milijun načina čovjek može izgubiti sebe.
Može posrnuti u provaliju unutar svoje duše i nikada se više iz nje izvuči. Može potonuti toliko duboko u beznađe da mu ni zraka sunca na licu ne može obasjati dan i donijeti svijetlo u oči. Toliko možemo pasti i toliko možemo biti mrtvi u živom tijelu.
Srce može kucati. Ruke mogu pisati i dohvaćati stvari, usne se mogu pomicati, oči mogu promatrati, ali u tim trenucima niti glasa ne možeš pustiti, niti vidiš. Što je bijelo – crno je, što je lijepo – neprimjetno je. Zora mrtvaca.
Takvo je stanje nesretnih. Onih izgubljenih, nesretno zaljubljenih, onih pogaženih, istrošenih, prevarenih, udarenih i slomljenih ljudi.
Ali jednom kad zaista do kraja dotakneš dno, tada shvatiš da propasti više ne možeš, da sad zapravo možeš jedino prema gore. Jer već si slomljen, već si zgažen, već si živ – umro. Pa ako je već tako, onda jedino možeš podići ruku uvis i početi se penjati iz rova svoje propasti. I taj uspon najteže je iskustvo koje ti život pokloni. U tim trenucima shvatiš koliku imaš snagu, koliko otpora možeš pružiti nevolji i očaju i koliko se zapravo uopće ne poznaješ, jer da si za tu snagu znao, nikada ne bi mogao ni pasti u bezdan.
Kad otkriješ sebe unutar sebe, shvatiš da nema te ljubavi koja je vrijedna propadanja i odbacivanja svoje vlastite sreće, nema tog odnosa, tog posla, te sile koja je vrijedna gubitka sjaja u tvojim očima. Shvatiš da su suze samo voda i sol i da su najviše štete donijele samo tebi, a usput otjerale one koje voliš, jer više nisu imali snage ni volje gledati te kako svjesno propadaš.
Svaki put kad padamo – svjesno padamo. Svaki put kad propadamo – svjesno propadamo. Sami smo izabrali svoj jad. Sagradili svoje privatne odaje satkane od mizerije i u njima se utapamo. Utapamo se jer se želimo utopiti.
I ja sam tako pala, negdje u neku provaliju unutar sebe i dugo sam u njoj živeći – umirala.
Dugo sam bila jadna i bijedna i sama sebi nesnosna. Okupana vlastitim suzama i jadima nisam ni primjećivala koliko to uništava svaku ljepotu i svaki divni odnos koji sam u životu stvorila. A onda, onda je nešto u meni prelomilo. Možda sam se umorila od jadikovanja, možda sam samo shvatila da vodim bitku koja nema smisla, jer sam odavno izgubila rat. Možda je zapravo um preuzeo kontrolu nad srcem, koje je bilo van svakog gabarita i natjeralo me da se trgnem, da udahnem da nokte zabijem u hladnu ilovaču i počnem se penjati iz vlastitog groba.
Jesam li se uspela? Ne znam. Ali suza nema i nema samo-sažaljevanja. Ima sunca i ima mogućnosti, ima ideja, nada i inspiracije, ima osjećaja topline na licu i vjetra u kosi, ima slatkih kolača i kave s malo mlijeka. Ima smijeha i ima glazbe. Ima spoznaje da sve mogu preživjeti, da sve mogu savladati, da nema staze toliko strme da se njome ne bih uspjela uspeti do vrha, pa makar milijun puta pokušavala.
Ima života. I želje da ga živim. I boja. Toliko boja ima u mojim očima. A jednom sam mislila, da sam živeći – umrla…
Koja zabluda. Život je uvijek točno tamo, gdje smo ga otpisali.
M.
