Postoje trenuci koje ne primijetiš odmah, ali oni te zauvijek promijene. Trenuci na koje se kasnije osvrneš i shvatiš da su to zapravo bile tvoje prijelomnice, ona raskrižja na životnoj stazi kad si sve svoje stare stavove, uvjerenja i svu svoju ljušturu ostavila iza sebe.
Neki to zovu duhovnim buđenjem, a ja… ja to zovem poziv duše.
I taj poziv kada se jednom dogodi, postaje zaglušujuć. Koliko god da se trudiš, a ja sam se zaista svojski trudila, ne možeš ga ignorirati. Što više pokušavaš više te boli.
Dođe kao spoznaja da nisi samo ovo što vidiš.
Meni su se u posljednjih nekoliko godina događali trenuci kada bih gledala svoj odraz u ogledalu i pitala se što ja to ne vidim? Koga ne vidim? I ti trenuci postali su sve češći.
Postali su toliko moćni da su mi počeli smetati apsolutno svi identiteti koje sam sama sa sobom povezala. Više se nisam mogla doživjeti samo kao Mariju, kao ženu, kao kćerku, kao susjedu, kao brinetu, kao glazbenicu, kao bjelkinju, kao…. sve ono što sam bila. I što još uvijek jesam, ali apsolutno nisam.
Počela sam se osjećati izolirano. Kao što sam se zapravo osjećala cijeli svoj život. Kao da se nigdje i u ništa ne uklapam, kao da nigdje ne mogu naći svoje mjesto, kao da me svrbi koža koju bih zgulila sa sebe, jer mi je bila tijesna, jer sam shvatila da je i ona samo program. Nije stvarna. Apsolutno ništa oko mene nije stvarno, jer sve vidim a ne vidim ništa. Posve sam slijepa na stvarni svijet i samo mislim da „vidim“.
Svi moji odgovori počeli su prestati dolaziti s jezika, već iz moje srži, pa čak i u trenucima kad su mi ljudi govorili da ja zapravo ne mogu znati što je moj osjećaj a što iluzija, ja bih samo kimnula glavom, jer spoznaja da želim razumjeti i otvoriti se za nešto novo, za učenje, za otkrivanje, nadrasta u svakom pogledu moju potrebu da budem u pravu.
Shvatila sam da ego želi biti u pravu… a ego? On je samo još jedan identitet, plod dualnosti i Matrixa….
E da… Matrix. Plava ili crvena tabletica? Ili još jedan zajeb?
Zašto bi postojale samo dvije tabletice? Zašto bi postojala samo jedna „istina“? Što je uopće istina? Tko je u pravu? Itko ili nitko ili možda svi? A tko su svi? Ljudi? Ne. Ljudi su samo iluzije, samo identiteti. Oko nas ne šetaju ljudi, to je program u glavi. Šetaju duše.
A mi smo svi jedna kolektivna energija koja je uspjela iskreirati takvu planetu, takvu pozornicu na kojoj Jedno može postati sedam milijardi i može se gledati međusobno u oči, a da se ne vidi i da misli da je odvojeno. I da se međusobno ne prepoznaje.
Ali mi smo osobe. – reći će netko. Živimo ovdje, na Zemlji, zemljani smo i vjerujemo u određenog Boga i govorimo određenim jezikom i pripadamo određenoj naciji. I… fino služimo programima.
Ali zapravo ne. Svi smo mi jedno međugalaktičko biće, koje trenutno sudjeluje u ovom igrokazu. Naša su tijela zapravo persone – maske. Odlučili smo ih nastaniti da bismo doživjeli ovo ultimativno iskustvo koje zovemo ljudski život.
Ne postoji veća svrha. Ljudski život je svrha.
Ne postoje Bogovi, anđeli i dimenzije koje trebamo doseći, jer mi već jesmo apsolutno savršenstvo koje je došlo isprobati ovu pozornicu. Odabrali smo se odvojiti od apsolutne ljubavi i spoznaje, zaboraviti je da bi mogli postati zasebna jedinka koja će doći ovdje i reći – Wow.
Wow. – kakav tresak. Kakav šamar. Oko mene sve je hologram i ja sama sam tijelo koje je hologram. Jer da sve ovo nije program, da je „čvrsto“ kako bi se mijenjalo?
Postoje razine svjesnosti. Većina ljudi na planeti živi posve nesvjesna, živi po stigmi udovolji da se zadovoljiš. A zapravo u sferi roba. Ne postavljaj pitanja jer ni ne znaš da postoje pitanja. Upijaj programe, dogme, uloge i poklanjaj se tome.
Postoje i oni koji u nekom trenu osjete da im je koža tijesna i da su im dogme tijesne. To su oni koji počnu viđati bugove u programu. Takozvane procjepe i nedorečenosti. Oni koje nazivamo umjetnicima jer se ne boje pokazati svijetu koliko su drugačiji, koliko su svoji, koliko su sretni i slobodni. Oni poput Lennona koji je punim srcem pjevao Imagine.
A nakon njih dolaze Alkemičari, oni koji koriste „magiju“ osviještenosti u kojoj svako iskustvo iz najgoreg pretvore u najbolje.
I na kraju dolaze Čarobnjaci. To su one duše koje su napravile fuziju desne i lijeve moždane polutke, svih svojih iskustava, Jinga i janga i krenule u završni proces u kojem su se spremni osloboditi Matrixa. Duše koje su odbacile sve uloge, sve identitete, sve sustave vjerovanja, sve istočnjačke, zapadnjačke stare i nove religije, kulture, sustave i hijerarhije. Duše koje su odbacile vjerovanje u čakre, u kundalini, u bilo kakvo svjesno ili podsvjesno predavanje svoje energije bilo kome i bilo čemu. Duše koje su apsolutna spoznaja da su jedno sa svime, dok stoje ispred vas, gledaju vas u oči, osjećaju vjetar na licu, kavu na usnama i slušaju vaše zablude ali u njima nema ničeg osim čiste ljubavi i razumijevanja i zbog toga vam ni po čemu ne sude niti proturječe.
To su one duše koje su imale apsolutnu potrebu cijeli svoj život svima pomagati, svakog prodrmati kad bi vidjele da u nešto srlja a na kraju su spoznale da je dovoljno da postoje, baš kao svjetionik, jer će mornar kojem su potrebne ugledati svjetlo koje će ga dovesti k njima.
Te duše nećete gledati ni kao gurue, ni kao učitelje ni kao spasioce, jer one to nisu, one se samo sjećaju tko su i tko ste vi.
Ljudi često pišu o duhovnom buđenju, o mijenjanju sustava uvjerenja, o raznim sistemima, o raznim dogmama, ali istinsko buđenje duše, njeno oslobođenje, ne dolazi iz potrebe da se nešto objasni, da se zamjeni uloga, da se skoči iz jednog programa u drugi… već iz potrebe da se oslobodi i da se integrira u ovo što smo sada i ovdje, da bi doživjeli svoju punu svrhu a to je življenje ljudskog života, kao ultimativnog iskustva.
Moje posljednje „buđenje“ a tko zna koliko će ih još biti, dogodilo se prije nekoliko dana kad sam imala osjećaj da ću doslovno iskočiti iz kože, jer počela sam osjećati sve. Tko dolazi na vrata, kakvog je raspoloženja, tko zove, što želi, koji odgovor dati, kome se javiti, gdje otići, što učiniti, što reći, i kada šutjeti.
Ušutjeti.
Jer nije na meni da učim nekog. Nije moja svrha da budem učitelj. Nije na meni da ukazujem na greške, pokušaje, promašaje, iluzije i programe. Nije na meni da proturječim. Moje je odabrano iskustvo – spoznati, primijetiti i živjeti.
I teško je ovo pisati ljudskim prstima ali ne iz sfere čovjeka, već duše. Teško je nekome objasniti da je tijelo samo vozilo, da je spoj tisuću i jedne energetske linije, koja je skrojena tako da tijelo učini vozilom za programe. I da su ti programi iskorištavali biološku strukturu koju nazivamo tijelo i onemogućavali meni – duši da dođem ovdje, integriram se i doživim apsolutno iskustvo življenja.
Neke duše bude druge duše i pomažu im da se oslobode svojih okova.
Neke duše su u ovaj životni ciklus došle probuđene.
Neke duše Izvor probudi sam u nekom trenutku.
Sve duše u jednom će trenutku biti probuđene i oslobođene. Koliko god da se to činilo nestvarno, koliko god to ne mogli staviti u linearno vrijeme i opisati a ni pojmiti. Zemlja, kao planeta napušta ovu gustoću, napušta 3D sustav i urušava programske linije koje drže ljude u ovom neprirodnom Matrixu.
I to se već zapravo i dogodilo, samo iz ove sfere i ove „uloge“ ljudskom oku to nije vidljivo. Teško je opisati činjenicu da sva iskustva i svi događaji postoje paralelno. Sve realnosti, svi izbori, sve situacije i sva iskustva već su se dogodila, već koegzistiraju. Sve samo ovisi o odabiru. Hoćemo li skrenuti lijevo ili desno.
Hoćemo li popiti plavu ili crvenu tableticu. Hoćemo li postaviti pitanja.
Želimo li se probuditi?
Jesmo li budni?
Jesmo li slobodni?
Gdje nam je duša ako nismo slobodni?
Ako smo slobodni što duša želi?
Moja zna da postoji pokoja duša na ovoj planeti koja može od početka do kraja pročitati ovaj tekst bez da ju uhvati strah, bez da postavi tristo pitanja, bez da me osudi na milijun i jedan način kroz milijun i jedan program i u tisuću energetskih zapisa svog fizičkog bića.
A ima i onih koje će razumjeti.
Jednog dana, koji već postoji a još se nije dogodio, sve će duše ovo znati, sve će se prisjetiti tko su. Hvala im na tome i hvala im na kreiranju ovog ultimativnog iskustva koje zovemo život.
