14 godina kasnije
Toni je oduvijek bio onaj koji je vjerovao u bajke. Ja sam bila ona realna, ona koja je znala da je geler u nozi isto što i geler na duši i da nikakvo maštarenje to neće promijeniti.
Rat nas je promijenio i nikada se zaista nismo vratili jedno drugome.
On je u mojim očima tražio podjednako svoj odraz, kao i sva lica muškaraca s kojima sam spavala kako bih izvukla živu glavu. Željela sam da me voli. Da voli ženu koja sam bila, ali shvatila sam da smo samo jednom istinski pripadali jedno drugome i to onih nekoliko trenutaka, na podu hotelske sobe, kad smo ukrali vrijeme za sebe.
Nakon toga, svaki je put bio čisti mehanizam. Niti sam ja osjećala takvu strast, niti je on opraštao. Njegovi su poljupci pekli. Osjećala sam kako mi koža pod njegovim prstima gori, na sve pogrešne načine i kako nije siguran da je dijete koje sam mu rodila njegovo.
Volio nas je, ali nas nije prihvaćao kao svoje.
Možda se zbog toga sve događa tako kako se događa.
Znam samo da je tuberkuloza u terminalnoj fazi i da me ta bolest ne izjeda ni upola kao činjenica da čovjek kojeg volim, više nije moj. A ni ja nisam njegova.
Život je čudna kučka zar ne? Natjera te da preživiš rat. I to ne bilo kakav, samo da bi te slomio na drugom bojnom polju, onom unutar tvoje duše, gdje se bitke vode uvijek iznova.
Ja sam ničija zemlja. Spaljena i davno napuštena.
Ponekad se noću budim u totalnom bunilu. Iznad nas još struji fijuk metaka. Još smo u onim istim rovovima, a meni je tijelo do kosti natopljeno krvlju palih boraca. Krikovi na licima vojnika su nijemi. Bombe padaju takvom brzinom i slinom, da od silnih udara i zemljotresa, ne možeš čuti ni vlastito srce koje se raspada od užasa.
Krv ti šumi u ušima, dok na živo amputiraš još jedan ud i obećavaš čovjeku, čije ime ne znaš, da će preživjeti noć, a i on zna i ti znaš da je to čista laž.
Nemaš čime ni da mu obrišeš blato sa žive rane. Možeš se samo potruditi da ti vidi oči, milimetar od svojih, dok zadnji put izgovaraš tu laž o životu, lijepom životu nakon ovoga, dok shvaćaš da mu duh napušta tijelo.
I shvatiš da si ubojica jednako kao i oni s druge strane.
Više ne znaš za što se boriš. Samo se okrećeš drugom ranjeniku i brišeš znoj s čela, dok gutaš sol svojih suza, vonj smrti i blata i želiš da sve konačno stane, jer više nemaš ni volje da se boriš.
A onda se čuje još jedan udarac, nebo se zacrni i ti potoneš u taj mrak.
Udovica
Tijelo je pulsiralo od zadovoljstva, duša od srama, a srce? Ono se napilo osvete. Po podu je još bilo tragova moje prljavštine, jeftine prodaje i činjenice da i nije bilo tako teško, jednako kao i spoznaje da je samo tren ranije, na ovom stolu stajala odrubljena glava mog najgoreg neprijatelja.
Postala sam udovica.
Kakvo olakšanje.
Dok sam lijegala u krevet osjećajući po sebi dodire nekog tko je bio kurva, jednako kao i ja, mogla sam se samo smiješiti. I s tim sam osmjehom na usnama zaspala.
Satima kasnije, prenulo me žestoko lupanje po vratima, izvukla sam se iz kreveta, ogrnula kućnom haljinom i otvorila vrata.
- Šta je? – izderala sam se, odjednom pronašavši u sebi neku novu snagu i žestinu. Momak na vratima prvo se lecnuo a zatim tupim glasom, gledajući ravno prema nigdje progovorio:
- Vaš suprug Madam.
- Što s njim? – pokušala sam napraviti da mi glas zadrhti, ali samo sam i dalje zvučala bahato.
- Mrtav je Madam. – izgovorio je vojnik i pogledao me sućutno.
Tren sam ga tako promatrala, razmišljajući što bih sada trebala reći, a onda sam se čvrsto uhvatila za vrata, hineći da naglo posrćem. Uhvatio me oko struka i pomogao mi da sjednem.
Čula sam komešanje, dok sam namjerno žmirila praveći se da sam totalno izgubila pojam o vremenu i prostoru, a tad sam začula Poglavnikov glas:
- Ostavite nas. Madam treba odmor nakon ovakve vijesti. Pobrinite se za posljednji ispraćaj!
Tren zatim osjetila sam težinu na krevetu pokraj sebe i onu sad već poznatu ruku na svom bedru. Nije tražio ništa, samo je lagano prelazio prstima po svili kućne haljine.
- Možete otvoriti oči. Otišli su.
- Hvala. – izustila sam, otvarajući oči polako i pokušavajući odgonetnuti što bih sada trebala, posve svjesna njegove ruke koja je i dalje klizila mojim bedrom.
Promotrila sam mu profil i shvatila da gleda u strop i nešto značajno vrti u glavi. Ništa nisam pitala samo sam ponovno zatvorila oči i šutjela.
- Vi ste žena koju je opasno voljeti. – zaključio je.
Ništa nisam odgovarala jer nisam sebe doživljavala na taj način. Vjerojatno su svi moji stavovi o meni samoj bili potpuno pogrešni, ali nije bilo na meni da brinem o tome.
- Vaše je najveće oružje to što uopće niste svjesni koliko ste moćni. Što možete učiniti muškarcu samo jednim pogledom. Zbog toga ćete svakoga koštati glave. – nastavio je i osjetila sam šušanj jastuka i njegov pogled na svom licu.
- I mene čete koštati. – rekao je mazno a tad kliznuo rukom prema mom međunožju.
Nisam ga zaustavila, znala sam sinoć da su ono samo riječi i da sam započela igru koja može završiti samo s mojom ili njegovom glavom na pladnju.
Osjetivši njegovu težinu na sebi, iako me nije privlačio kao muškarac, jedno sam morala priznati – voljela sam moć koju sam imala nad njim. Nad svakim.
I voljela sam što se srce isključilo i pustilo tijelo da se igra.
Nisam udovica ni 24 sata. – ta misao prošla mi je glavom dok sam osjetila kako ulazi u mene.
***
Koji lažni život sam tek sad počela živjeti.
Budeći se u krevetu s njim. Shvaćajući da sam neka fantazija iz mladosti koju nikada nije ostvario, pa sada nadoknađuje. I kakvim li me je perverzijama učio između dva sastanka i bijesnih brzojava koji su stizali iz Rima.
Bilo je potrebno jedva sedam dana da potpuno spusti svoj gard i da važne dokumente ostavlja nehajno svuda po sobi. Pravila sam se da me ništa od toga ne zanima i da sam samo fascinirana skupim haljinama koje su mi svakodnevno dolazile.
Brže ih je on s mene skidao no što sam pomišljala da ih odjenem.
Tonija nisam vidjela od one večeri. Ni traga ni glasa. Pitala sam se je li mu se što dogodilo? Zna li Poglavnik za nas dvoje ili je sve ponovno samo splet čudnih okolnosti?
Čekala sam vijesti o njemu, od njega… ma bilo što, ali ništa nije dolazilo. Dok jedne večeri, dva mjeseca kasnije nisam slučajno bacila pogled na brzojav što je netom pristigao s ruskog fronta. Znala sam gdje je Toni, znala sam zašto se ne javlja, znala sam da bi me živu oderao da zna što radim i da bih se sama sramila svog odraza u njegovim očima. Samo nisam znala na čijoj je on sad strani?
Nisam znala ni na čijoj sam ja?
Obitelj nisam viđala, jedino sam im slala novac i hranu. Toni je bio daleko i nisam mogla do njega. Imala sam samo sebe i spoznaju da me na životu u ratu koji nas je sve više stezao, drži činjenica što je u mene zaljubljen prvi čovjek ionako nestabilne države.
- Mila, što si to sebi uradila? – pitala sam se na glas.
Prva dva poglavlja romana objavljena su na APortalu i možete ih pročitati OVDJE
“Aleja Lipa” roman je o prelijepoj mladoj ženi, koja silom prilika postaje kurtizana kako bi preživjela Drugi Svjetski rat. Roman će svijetlo dana ugledati nadam se uskoro.
