“Žena može voljeti tako, kao da nikada neće otići. Ali, može doći i takav dan kada će otići tako, kao da nikad nije ni voljela.”
Monica Bellucci
Nepojmljivo je kako to u jednom trenu postane lako, otići od nekog za koga si još do jučer disala. Ali dogodi se. Odrežeš ljubav. Amputiraš je kao ud, potamnio od gangrene. Fino spakiraš sve što jesi, sve što si bila, sve što pretpostavljaš o sebi i sve svoje nade i odšetaš.
Tebi izgleda kao da se svijet slama i iznova rađa. Nekome sa strane, to je možda pomalo filmska scena, ali ti u tom trenutku ne osjećaš baš ništa bajkovito. Možda samo dašak slobode, za kojim si dugo patila. Upijaš ga kao što žedna zemlja upija prvu kap kiše nakon duge suše.
Napuštaš sve što si znala, a zapravo ništa od tog nisi poznavala. Ne zaista.
U sebi nosiš pitanja, kako ćeš dalje? Kuda? Hoćeš li sve to moći – sama?
Ali mila ti si već tako dugo bila sama u dvoje, da se zapravo baš ništa neće promijeniti. Ljubav nije bivanje kraj nekog dok čezneš za zagrljajem. Nije ljubav ni usputni poljubac ni pola sata mlake “strasti” koja više podsjeća na tinejđersko hvatanje, no na spoj dvoje ljudi koji si nešto predstavljaju. Koji si nešto znače.
Jer vi ste si odavno prestali značiti.
Možda ga još voliš, kao čovjeka. Ali ne više kao muškarca.
Možda ste imali dobar dom i zajedno stvorili djecu. Ali osim toga i dubokog poštovanja, da li vas išta više veže? Zašto onda osjećaš krivicu? Ne napuštaš ti ljubav, jer ona je vas odavno napustila. Napuštaš polomljeno gnijezdo da bi negdje svila novo.
Nema ništa pogrešno u želji da nastaviš nekim novim putem, koji više neće biti vaš, ali će biti tvoj. Nema ništa loše u istraživanju svijeta, mogućnosti i ponovnom maštarenju.
Nema ništa loše u tome da si ponovno dopustiš osjećati se kao žena.
I dopustiti si strast i požudu i izgaranje. Ono nije rezervirano za neka prošla vremena. Ono nije nešto, što si jednom proživjela pa se sad uz uzdahe trebaš toga samo prisjećati.
Ljubav i strast ne poznaju godine.
Mi smo ljubavi dali vijek trajanja i norme. Dali smo joj brak, djecu, obaveze i moral. Način ophođenja i etikete. Mi smo ti koji smo ljubav zapakirali u formu, stavili joj mašnicu i rekli – Tako se živi ljubav.
Ali ona se zapravo u svakom srcu živi drugačije.
Ona je tisuće nijansi boja, kad se prve zrake sunca probiju kroz prozor tvoje spavaće sobe a ti poželiš ne ustati, jer se ponovno osjećaš cijela. Bila sama ili s nekim novim.
Ona može trajati vječno, a može kao leptir plesati samo jedno ljeto. I ne znači da je zbog tog bila manje stvarna ili opijajuća. Znači samo da ako vjeruješ u to, da si onda podlegla tuđim normama i vrijeme je da stvoriš svoje.
Gdje piše da je veza – vječna, da je brak u kamen uklesan? Sva ta pravila stvorili su ljudi, kako bi lakše sami sobom upravljali, kako bi manjina, kontrolirala većinu.
Nekome taj brak može biti do kraja života, nekome može trajati dok ima strasti. I oba su pogleda na svijet ispravna ako oni koji ih žive, žive sretno.
Zato pusti što je netko rekao. Što od tebe očekuje rodbina i tvoja mama. One imaju svoje živote i sasvim su slobodne uljepšati ih ili uprskati na svoj način!
Ti imaš pravo krenuti ispočetka.
Kao kad kupiš novi notes, pa otvoriš prvu, frišku stranicu koja još miriše na posjećeno drvo od kojeg su načinjeni fini, glatki, bijeli papiri.
Prvi potez olovkom i svaka nova riječ i svaka nova stranica, samo su tvoji.
Ti si pisac. Ti odlučuješ. Ti kreiraš.
Ja ti samo želim da ispišeš neku novu, ljepšu i sretniju priču…
Dragoj prijateljici, s nadom da će pronaći odgovore na svoja pitanja.
Photo: TimesNow.Com
