Osoba sam koja voli da su stvari jasne, transparentne. Ne volim igrice i ne volim manipulacije. Smatram ih uzaludnim traćenjem vremena, živaca i energije, a osobito uvredom nečije inteligencije.
Igrice, po meni, igraju samo emotivno nezrele osobe koje ne znaju komunicirati. One osobe koje same sebe nisu pronašle, koje ne znaju što žele, s kime to žele ni kuda u životu idu.
Njima je potrebna emotivna i energetska hrana drugih koje tretiraju kao lutke. Kad uvidim da imam posla s takvom osobom, onda jednostavno odlučim ne imati posla s njom više.
I da, bude to izazovno ponekad. Bude bolno, jer neke ljude zavoliš, prihvatiš ih takve kakvi jesu, ali ne možeš ostati blizu njih jer te njihovo djetinjasto ponašanje uvijek iznova zaboli, a izlagati se svjesno konstantnim emotivnim povredama, samo zato da eto održiš neki odnos, po meni se ne isplati.
Ne isplati se zato što osoba koja te svjesno ranjava, očigledno nema prema tebi dovoljno poštovanja i dovoljno empatije da bi to prestala raditi. Njoj taj odnos nije bitan koliko i tebi.
A ako samo ti ulažeš i na kraju konca sebe žrtvuješ, to onda nije odnos.
Emotivne igre i manipulacije = toksičnost
Pisala sam već o tome, ali tema je toliko česta, toliko svakodnevna i toliko su se te neke manipulacije i gluposti ljudima duboko uvukle u kosti, da često zapravo i sama ostanem bez riječi koliko lako ljudi mogu skrenuti s puta zdrave komunikacije.
Koliko lako posežu za raznim “taktikama”, umjesto za otvorenim razgovorom.
U ljubavnim odnosima, u prijateljskim odnosima, u poslu, u obitelji… posvuda.
Kao što jedna moja susjeda svojoj mami, koja mi je to kroz smijeh i ispričala, zna govoriti kako ju nitko u susjedstvu ne voli i s njom ne razgovara, a kad god bilo kog od susjeda sretne na ulici okrene glavu na drugu stranu.
U nekom trenu svi smo prestali pokušavati. Shvatili smo poruku da nismo poželjni.
Jedan je to od banalnih primjera, međutim tako stvari funkcioniraju. Daš sebe iskreno, bez figa u džepovima, bez kalkulacija i manipulacija i bude ti teško kad na to dobiješ – ignor, ili neki drugi oblik igranja igrica i manevriranja.
Jednostavno se prestaneš truditi. Prestaneš pisati. Prestaneš zvati. Prestaneš pokušavati, jer čemu kucati na vrata koja nitko ne otvara?
Okreneš se i odeš.
I boli često kad moraš otići, osobito ako ti je ta osoba mnogo značila, osobito ako si mnogo sebe uložila u neku priču, bilo privatno, bilo poslovno. Boli što nemaš priliku čuti u čemu je problem i što ti osoba nema petlje reći – “Gle, ne želim se družiti / poslovati / viđati s tobom.”
Otvoreno i direktno. Nego ti kroz razne taktike i glupa, djetinjasta ponašanja šalje poruku i nada se doslovno da ćeš nestati.
I onda ti nestaneš.
Jer ako si kao ja, ne treba ti dva put isti “šamar”.
Pročitaš između redaka i utihneš.
Ne ispituješ, ne zoveš, ne pišeš više. Obrišeš poruke i razgovore na raznim aplikacijama. Obrišeš i broj ako osjećaš da je to – to i jednostavno nestaneš.
Jave se kad im postane dosadno
Paradoks je u tome, što te osobe toliko narcisoidne na momente, u svojoj sebičnosti osobito u momentima kad im je dosadno, posegnu za tobom. Bude to nešto u stilu “Je l’ gužva ovih dana pa se ne javljaš?” Ili “Nešto se ne javljaš u zadnje vrijeme?” ili prosto “Bok, što ima?”, pa ispadne kao da si ti taj netko tko se prestao javljati i njih zanemario, pa sad oni tako dobri i plemeniti kakvi su, eto probijaju led i posežu za tobom.
Vidjela sam to milijun puta, te razne amaterske poteze nekih zaista ljudskih sirovina i tad samo obrisala broj. Bio mi je to onaj zadnji pokazatelj s kakvom osobom imam posla. S nekim tko me prvo ghosta a onda još i gaslighta.
Toliko dozu nepoštovanja baš nitko ne bi trebao tolerirati, jer ako se već desio neki problem, svaka normalna osoba će uzeti telefon i nazvati te, ispričati se, pitati što se događa i kako to možete iskomunicirati? Neće ti vrijeđati ljudski dignitet i inteligenciju svaljujući svoj bezobrazluk na tebe.
Smatram da su u velikoj mjeri društvene mreže za ovo odgovorne, jer su dale ljudima mogućnost da budu jednostavno zli. Jer su stvorile svijet u kojem je sve virtualno pa osobe gube dodir sa stvarnosti i nemaju osjećaj da s druge strane nije avatar, nije ta neka mala ikonica kraj nečijeg broja ili imena, nego je ljudsko biće.
Emotivna tupost
Mi ljudi svi imamo emocije, ma koliko ih neki dobro skrivali.
Neke od tih emocija su lijepe i plemenite, neke nisu, ali nismo ih lišeni.
Ako ste emotivno zdrava individua, onda osjećate bol, ljubav, tugu, empatiju, sve palete ljudskosti i uvijek vam je kao emotivno inteligentnoj osobi na umu da i drugi ljudi imaju emocije, pa se zaista trudite ne povrijediti ih.
Ako ste emotivno tupi, bez minimalne doze zdrave empatije a mnogi danas jesu, onda vam razni alati komunikacije služe da budete zaista grozni.
Mnogi ljudi su danas jednostavno loši.
Nema druge riječi, a i ovo nije tema gdje treba ublažavati da se nekoga ne bi piklo u živac.
Mnogi će se među ovim redovima prepoznati. I trebaju.
Ponekad, ljudi trebaju osjetiti na isti način što su drugome prouzrokovali i kako su ga tretirali. To ne znači da im nanosite bol ili ih vrijeđate, to samo znači da mnogi ne trebaju dobiti drugu priliku. Jednostavno je ne zaslužuju.
Zvuči okrutno?
Nije, neke lekcije se nauče na teži način.
Nauče se tako da izgubiš nekog tko ti je bio drag, jer si bio toksičan prema njemu.
Možda ste od mene navikli da sve te lekcije uvijek nekako lijepo upakiram i da naglasim vrijednost oprosta. I da, ponovit ću i ovdje, oprost je divan dar. Dar koji prvenstveno dajete sebi tako što se oslobađate teškog emotivnog tereta i okrećete novi list.
Ali, oprost ne znači nužno drugu ili treću, petu, desetu priliku.
Ponekad, najljepši dar ljubavi za nekog bude taj da mu nikad više ne otvorimo svoja vrata, jer ga tako naučimo da glupost, sebičnost i toksičnost imaju svoju cijenu.
Volite ljude i budite dobri prema njima. Osobito budite dobri prema onima koji vas samo vole i tu su za vas. Ne uzimajte ih zdravo za gotovo, jer kad dobrom čovjeku jednom prekipi nema povratka. a dobre je ljude teško naći, osobito u ovom svijetu prepunom toksičnih, narcisoidnih sirovina.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila info@marijaklasicek.com a detalji o coachingu, temama i cijenama dostupni su ovdje.
