Frankly, my dear, I don't give a damn

Frankly, my dear, I don’t give a damn

S vremena na vrijeme pogledam “Zameo ih vjetar” i uvijek me taj film nekako pikne u žicu. A nije zbog neostvarenog hira o ljubavi, svojeglave glavne junakinje. Dok sam bila mlađa, mislila sam da me tom filmu vuče glazba, jer sam u soundtrack filma jednostavno zaljubljena, kao i u prizore Scarlett kako stoji ispod onog prastarog stabla i promatra Taru, za koje mnogi zapravo ne znaju da su prizori oslikani na staklu.

Ona uvijek nekog tamo čeka. Nekog muškarca, neki ideal, neku svoju fantaziju a nikad ne dočeka. I uvijek se uhvatimo za njenu uzrečicu “Sutra je novi dan.”

Na kraju filma ona i dalje vjeruje da će moći ispraviti godine svojih hirova i greške koje su dovele do toga da joj se raspadne brak i da ona i Rhett izgube svoju djevojčicu Bonnie, ali mislim da je ta iako moćna rečenica, zapravo sekundarna.

Sad kad su djetinje iluzije i fascinacije epskim ljubavima odavno iza mene, više me se dojmi Rhett no šašava Scarlett. I njegova:

“Frankly, my dear, I don’t give a damn.”

Taj trenutak kad on, čovjek koji ju je volio kroz sve njene bure i oluje, sve njene hirove i tvrdoglavost, sva njena odbijanja i sve njene iluzije o drugom muškarcu, jednostavno zatvara vrata života s njom i odlazi. Muškarac koji ju je volio više no kisik.

Zapravo voli je i dalje, ali… jednostavno mu je dosta, nje, života s njom, a zapravo pakla kojeg mu je priuštila, suza i nadanja, čekanja da ona jednom otvori oči i progleda. Da odraste.

I progledala je, u trenutku kad je on išetao iz njenog života.

I nemojte me pogrešno shvatiti, Scarlett je jaka žena i štošta se od nje može naučiti, najviše o tome kako ne potratiti život u iluziji. A ona je u tome, naprosto briljirala. Fascinacija iz djetinjstva, momkom kojem je bila draga, ali nije ju nikad doživio, jer je iskreno za nju bio preslab i premekan, dovela je do toga da čitav život nosi veo preko očiju i jednostavno ne vidi stvarnost.

Scarlett je trebala muškarca poput Rhetta i život joj ga je dao. Čudno kako i u stvarnom životu mnoge žene trebaju jednog Rhetta, ali zaglave s nekim poput neodlučnog Ashleya, pa se zatim kad potrate mladost grizu i same sebi zamjeraju. A isto je i s muškarcima, samo zamijenimo uloge. Sve bude jasno. Mnogi su robovi svojih iluzija, a život im uporno pokušava otvoriti oči i pokazati da im je ono pravo cijelo vrijeme tu, pokraj njih.

Frankly, my dear, I don't give a damn
Vivien Leigh kao Scarlett O’Hara (Gone with the WInd)

Uvijek sam slušala komentare kako ljudi ne vole filmove bez “happy enda”, kako je trebalo zaokružiti priču tako da vrckava Scarlett nakon svega ipak završi u Rhettovu toplu naručju, kako joj on sve oprašta i kako ljubav pobjeđuje.

Ali ne, ne slažem se. Sviđa mi se kraj. Sviđa mi se što je kraj tako životan i realan. Što nakon svih bitki koje je dobio, on odlučuje da više nije vrijedno gubiti srce u tom ratu. Baš onako kako bi svatko u životu za sebe trebao odlučiti, da neće robovati nikome, nijednom odnosu, ničijem hiru, ničijem “hoću – neću”.

I zato, on odlazi i zato ih je “zameo vjetar”.

Čudno je to zaključim, kako nas ljudi gurnu preko ruba i kako mi jednostavno odlučimo da se nazad ne vraćamo. Iako ih volimo. Iako možda nikad nikog nećemo tako voljeti i nikad nikome više moći otvoriti srce na isti način, ali više ne postoji razlog da bi se vratili, jer…

Sve je to već viđeno, sve je to film koji smo sto put gledali. Znamo i početak i kraj. I više nam se ne ponavlja.

Stoga, ‘Frankly, my dear, I don’t give a damn’, najbolja je filmska rečenica ikad. U nju stanu sva slomljena srca, sva razočaranja, sve nikad izgovoreno i sve ono što smo gutali u sebi, svako nadanje, čekanje, radost i strah. Baš sve. Izgovoreno bez osude i bez napada, kao najmoćnije zbogom ikad.

U njemu nema mržnje, pa se drugoj strani može činiti kao da ima sutra, baš kao što to lakomisleno zaključi Scarlett i izjavi onu svoju bezvremensku “mislit ću o tome sutra, jer sutra je novi dan!”.

Ali… za neke odnose to sutra više nikada ne može doći.

Za neke odnose ne postoji “novi dan.”

Stoga, boj se ako se igraš s osobom koja sve može izdržati. Boj se kad te voli toliko da ti prijeđe preko svake gluposti i svakog hira, svake laži i svake nebuloze. Boj se, jer ta će osoba jednom samo otići.

Neće eksplodirati, neće na tebe vikati, neće treskati vratima i prijetiti suzama. Neće pisati oproštajna pisma i dugo i naširoko zdvajati treba li ili ne treba. Jednog će dana samo podvući crtu i nastaviti svojim putem kao da se nikad niste sreli.

I možeš se zavaravati kako je ključ ljubav, kako vas veže emocija i kako će ta emocija tu tvoju osobu vratiti uvijek na tvoj prag, ali to je najveća zabluda od svih. Nema te ljubavi koja vrati onog tko je zaključio da mu je zdravije i bolje biti od tebe daleko.

Ljubav zaista sve može oprostiti, ali to ne znači da će se nastaviti priča. To ne znači da će biti “happy end”.

Ponekad će biti samo kraj i ništa više.

Pitajte svakog tko je ostavio a i dalje je volio. Pitajte svakog tko je bio spreman okrenuti planetu za voljeno biće, ali je svejedno otišao. Pitajte one ljude za koje bi se zakleli da nikad ne bi podvukli crtu i okrenuli novu stranicu, sami.

Pitajte i svi će vam reći isto. Ljubav je divna, ali nije dovoljna, ne kad u njoj samuješ i iščekuješ da druga strana odraste. A kad odraste tad je obično kasno. Jer to je onaj trenutak kad si debelo na izlaznim vratima, i ne diraju te ni molbe ni suze, ni iskreno shvaćanje druge strane da je vrag odnio šalu.

Jer tebe, to više ne zanima.

No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.