Ljeto kad sam se opet zaljubila u život

Ništa ne ide na silu, zaključila sam, osjećajući se zahvalnom na malim koracima, malim pomacima.

U jednom trenutku misliš kako više nikada nećeš okrenuti taj broj i kako je sve već rečeno. Kako je tu bilo previše čudnih uzdaha, ugriza za jezik, za usne… ljutnje i očekivanja, previše želja, neizgovorenih istina i osobnih previranja, previše mene, previše njega, premalo nas. Previše emocije.

Jer i ljubavi koja se izražava na krive načine može biti previše. Ona postane zarobljenik strahova, frustracija, dvojbi i očekivanja i ne ide u smjeru srca koje volimo onako kako bismo željeli, već u obliku malih, otrovnih strelica.

Možeš voljeti i možeš osobu boljeti. Možeš joj biti previše. Možeš je ugušiti željom, kao što ona tebe može posjeći svojim strahom. Zbog toga tvrdim kako u odnosima neupitno odrastamo.

Odrastamo, mijenjamo se, učimo. Spoznajemo sebe, više no drugu stranu, pa onda kad spoznamo sebe, spoznamo i zašto volimo i zašto praštamo i zašto baš ta osoba, baš takva kakva je. Zašto emocija traje i prodire u sve pore života. Zašto smo prošli sve što smo prošli i zašto smo još tu.

Zatim, u drugom trenutku shvaćaš kako ti se osmjeh razvlači licem jer se ponovno smijete skupa, oslobođeni težina i očekivanja. Oslobđeni prošlosti.

Ne znaš u tom trenutku što vrijeme nosi i kako će obojati vaš odnos, ali više o tome ni ne razmišljaš. Živiš, upijaš svijet, trenutak, ljeto i boje, grizeš usne na mahove i plešeš. Smijeh ti je grlen, jasan, spokojan, Oči su opet blistave, a u kutcima usana one male bore smijalice plešu svoj pobjednički ples.

Zaljubljenost.

Moja, tvoja, svačija.

U život i sebe samu prije svega, zatim u snove, želje i ljetno cvijeće, dobre knjige i miris jutarnje kave.

U nekom trenutku kad si to dopustim život postaje tako neopisivo lak, kao da sam išetala iz vlastite ljušture i uplovila u novu realnost.

U njoj nema onih starih previranja, nema dvojbi koje su me sve do nedavno bacale iz jedne male smrti u drugu, radeći mi, ono što um uvijek radi – ubija pretjeranom analizom.

Nema tu ni strahova, nema pitanja, nema ničeg što bi moglo uništiti čaroliju trenutka u kojem ponovno imam sebe.

Možeš se zaljubiti iznova, u sebe, u njega, u nekog novog, u nekog poznatog, nevažno je. Osoba koja ti dolazi ususret ima lice tvoje duše, a ona je neupitno svoja i silno raspjevana, zaljubljena u samu kreaciju.

Njoj nisu potrebne definicije ni utabani obrasci društva i ponašanja, ali ona dobiva ono što zaslužuje, jer je toliko čista, u sebe sigurna, nepokolebljiva i poletna da joj ništa manje od toga svemir neće ni ponuditi. Ne može, sve manje od toga nije s njom kompatibilno.

Biti zaljubljena u život znači biti u čistoj vibraciji ljubavi, u potpunoj usklađenosti sa svojim unutarnjim bićem. U tom stanju svijesti ljude ne percipiraš kroz njihovu pojavu, odijelo ili ljušture tijela, percipiraš ih kroz energiju, kroz vibru koju dijelite, u kojoj se pronalazite, čak i kad na van sve još izgleda kao da se niste pronašli.

Jeste. Energija duše, energija ljubavi ne laže. Ona stvara u fizičkom svijetu ono što je u unutarnjem.

Prepoznaješ i svijet i ljude i sebe kroz vlastitu emociju jer ti ona govori gdje si u tom trenutku.

Stoga sjedim opuštena, upijam sunce visoko na nebu, osjećam žarenje na obrazima i smješkam se.

Dobro mi došao živote, dobro mi došlo ovo moje vrijeme, dobro mi došla radosti, dobro došla ja sama sebi i dobro mi došla ljubavi.

Nazdravljam nam!

No Comments Yet

Odgovori