Veze i one bez veze: kako me to tretiraš?

Koliko bi život postao lakši kada bi ljudi jednostavno komunicirali.

Kada bi imali petlje na glas reći istinu, ma koliko u tom trenu bila gruba.

Koliko bi odnosa bilo manje pogubno za ljudsku psihu kad bi umjesto “Nije mi ništa” ili “Ne da mi se” ljudi imali hrabrosti reći da su umorni, da im se sada ne razgovara, da im nije ugodno u tom odnosu, da ih žulja, da ih guši.

Kad bi iz odnosa izlazili bez okolišanja i bez rastezanja, jer kvragu i cipelu koja žulja izuješ i ne guraš u nju više stopalo.

Ali nismo takvi, većinom ne. Cipele ćemo zamijeniti, možda ove stare nekome pokloniti, možda ih čuvati u kutiji jer su lijepe i skupe… a ljude?

Ljude ćemo razgaziti ako može. Iznositi, istrošiti, šutati. I riječima i djelima.

Sebičnost bez granica

Nećemo im reći da nam nije dobro u odnosu. Da nam nije dobro s njima, da nam nije dobro ni s nama samima. Da bi mi nešto drugo ili nešto drugačije ili možda isto ali na drugi način.

Čekat ćemo da nam pročitaju misli i da shvate poruku. Da se izgube negdje sami i od nas odustanu. Da ne pitaju, da se ne nadaju i pobogu da ne traže objašnjenje! Jer mi ni ne znamo što nam je, pa kako bi to uopće objasnili njima?

Želimo da odu, da šute, da ne smetaju, ali ne želimo da im se izgubi trag i da nas prestanu voljeti, jer godi nam pažnja i sigurna luka i to mjesto u njihovom srcu i umu i životu koje je naše i koje nas čeka, ako sve ostalo zeznemo i ako nam se tamo negdje ne svidi. Ako to nešto što trenutno izgleda bolje ne ispadne dobro.

Želimo stoga da nas se ne pita i da nas se pusti na miru ali da nas se ne ostavlja i ne zaboravlja.

Rad na sebi i ostale budalaštine

Jer nas uče da su naše potrebe važne i da neupitno trebamo živjeti svoju istinu, onako kako je za nas dobro i stavljati svoju osobu na prvo mjesto. Bez zamaranja tuđim emocijama, potrebama i željama, bez transparentne istine. Bez onog – gle meni ovo ne klapa, oprosti ali tako je i moram dalje.

Glavno da smo mi sa sobom u redu i u svojoj istini, nije bitno što smo prema drugim ljudima šupci.

Mi radimo na sebi, mi gradimo sebe, širimo horizonte i još se nadasve tražimo! Nije važno što možda imamo 30, 40, 50 i više godina! U duhu smo mladi i život je pred nama. Tko nas voli, razumjet će.

Hoće li? Treba li? S time se ne zamaramo, svatko je ionako sam svoja briga a mi imamo život za živjeti i novo uzbuđenje pred sobom. Ono što tjera krv kroz vene i zbog čega i planine pomičemo.

Stoga, nećemo se zamarati istinama, pošutjet ćemo, malo pomodarski “ghostati” dok druga strana ne zbroji dva i dva. Objašnjenja ćemo smišljati ako se poželimo vratiti.

Bit će dovoljno nešto o stresu i previše posla, o obiteljskim obavezama i pasjoj vrućini.

Shvatit će a i voli nas, taj glupi neko, uvijek će nas primiti nazad. Jer zašto i ne bi? Mi smo tako sjajni, a i taj neko je uvijek tu, mi smo mu centar svijeta, pa možemo u nedogled vamo i tamo.

Može nam se, pa što i ne bi. Jednom se ionako živi!

Karma?

Zvuči poznato? I ne izgleda lijepo zar ne? I prepoznat će se u tome na hiljade ljudi.

Moderni život i moderne veze. I mnogi čije su postavke, bit ću direktna, poprilično bez veze.

Na kraju balade dođeš do točke kad shvatiš da svatko živi točno ono što zaslužuje, svatko na kraju bude tretiran onako kako je sam druge tretirao. Neke ta karma zadesi odmah, neke sustigne s godinama, ali svakog okrzne na neki način.

Ne bih to čak nazvala ni karmom, samo posljedicama ljudskih izbora.

A ljubav? Ona je jednostavna, ona je iskrena. Ljudi? Čine ionako sve što baš i ne priliči ljudima.

No, nisam tu da sudim, samo da o tome na glas promišljam.

No Comments Yet

Odgovori