Vukovi samotnjaci i sve njihove iluzije o ljubavi

Nisam od onih što se mogu dugo ljutiti. Čak mi zamjeranje i vječno pamćenje lošeg nikad nije išlo za rukom. Meka sam iznutra, satkana od odanosti i dobronamjernosti pa umijem oprostiti, okrenuti novi list i pružiti ruku. Ne mogu željeti loše i nekome se svetiti. Ja… imam neki drugi feler, prestanem voljeti.

Ma koliko da mi je netko značio, ma koliko da smo oluja skupa preživjeli, ma što da smo jedno drugom pružili, kad osjetim da uporno dajem, a zauzvrat skupljam rane na duši, i ožiljke na srcu, ja naprosto, u nekom trenutku nakon što osjetim da sam dovoljno sebe dala, odlučim da više ne volim.

Čudan je to preokret. Ponekad je za njega potrebna cijela mala vječnost, ali uvijek se desi iznenada, u tisućinki sekunde. Nešto se prelomi iznutra i ja više ne mogu nazad. Ne znam.

Paradoksalno, to su uvijek neki trenuci kad druga strana odjednom želi sve dati, sve pružiti, shvaća odjednom što želi i više joj nije teško. Ali meni to više ne treba, pa sve izgleda kao da stojimo jedno nasuprot drugog, gledajući se kroz staklenu stijenu koja postaje mutna. Mene više ni ne zanima što je s druge strane.

Mene više ne zanima taj netko koga sam voljela. Sad me zanima samo moje biće.

Možda je to okrutno ali, koga imamo ako sebe nemamo? Što možemo više dati ljudima ako se istrošimo, ako nigdje ne povučemo crtu? Ako ljudima dozvolimo da idu preko naše duše i našeg dostojanstva kako im se hoće?

Što nama ostaje od nas samih?

Možemo dati sebe, bez zadrški i kajanja, ali negdje svatko od nas treba imati granicu, a ona nije samo dostojanstvo, ona je i vlastita dobrobit, vlastita sreća i veća potreba za sobom no za ikim drugim.

To je moja granica. Nju ne prelazim, pa da je ne znam kakva sudbinska ljubav u pitanju. Taman da se tražimo iz života u život i uvijek iznova sudaramo jedno o drugo, kao more o obale, srce o srce i duša o dušu.

Na kraju svake priče, ljudi su podjednako stranci.

Nije važno što su zajedno prošli, ni tko je kome više dao.

Na kraju priče postoje uvijek prazne ruke. Postoji tupilo i mutni, suzni pogledi. Ali više nema nade, po tome znamo da smo se istrošili. Kao asfalt kojeg smo dugo udarali olujnim kišama pa mu ubili onu tamno plavu boju kojom smo plovili u prvim susretima i sudarima naših duša.

Moje srce nije vuk samotnjak, kao što su mnoga srca koja se boje bliskosti. Nije mu više dovoljno promatranje pustih oblaka i plesa dana i noći što se smjenjuju i pretvaraju minute u vječnost. Moje srce se ne boji lomova. ne boji se ljubavi i gubitka. Ne boji se osjećati, ne boji se živjeti i nema potrebe više bježati u sigurnu luku glume, gdje živi lutka koja zavede i odbaci. Jer to više nisam.

Više ne skupljam srca kao suvenire.

Vukovi samotnjaci, žive u svom izmišljenom svijetu, tamo gdje se uvjeravaju da otvoriti se znači, izgubiti se. Njihova su srca tvrda, zapetljana u zablude, u iluzije kakav odnos treba biti, kakva treba biti ta neka “idealna osoba”. Ali idealne osobe ne postoje. To su samo fiksacije u glavi. To su samo mostovi koje spale oni koji nikad nisu ni pokušali prerasti strah od emocije, od bliskosti, od ranjivosti.

Srca se lome jebemu!

Ljudi nas zavole i ljudi nas povrijede!

Ne možeš se sačuvati od ljudi, od života, od bliskosti, od dubine. Možeš samo to u svojoj glavi umanjiti i onda iznova ostati sam.

Vuk samotnjak.

Tako žive mnogi koji su otkrili emociju onda kada meni to njihovo otvaranje više ništa nije značilo. Onda kad su kao generali osvanuli na bojnom polju, hvatajući odjeke bitke koja je davno završila i tražeći pogledom nekog tko bi ih slavio kao heroje. Ali tko će te slaviti kao heroja ako nisi krvario s njim?

Ja neću. Pa makar sam zbog tog okrutna. Pa makar mi netko rekao da se od ljubavi nikada ne dižu ruke.

I ne dižu se, ne od ljubavi, ali od vukova koji se ne umiju pripitomiti i žele zauvijek ostati divlji, od njih će svako toplo srce na kraju odustati i prepustiti ih zovu divljine.

Vukovi samotnjaci
Photo by Margot Noyelle on Unsplash

Na meni nije da slamam otpore, da ukrotim zvijer, da nekoga učim kako se voli i živi i vjeruje u nešto više od životarenja iz dana u dan, kako se gradi odnos i kako se bitke vode i dobivaju u dvoje, dok se držimo za ruke i na istoj smo strani.

Nije moj zadatak voljeti za dvoje.

Vuku divljina, mome srcu njegov mir.

Vuku iluzije, loši odabiri i samoća. Mome srcu ljubav. Prava, cjelovita, ne ona usitnjena, u mrvicama.

Vuku… što god on vjerovao da će ga usrećiti.

Meni? Otkrit ću. Imam vremena.

Nisam li rekla, na početku i na kraju priče svi smo mi samo stranci?