Mala ljubičasta vjetrenjača

Mala ljubičasta vjetrenjača i sve ono nikad proživljeno

Isprva ti se sve čini tako jasno. Odlučiš da ćeš pospremiti neku priču u ladicu, zatvoriti, zaključati je i zaboraviti kamo si nakon toga bacila ključ. I učiniš tako… biraš neki drugi put. Izbjegavaš ulice koje stoje kao živi podsjetnik nekih emocija. Ne šetaš više uz jezero, ne puštaš muziku koja te podsjeća… prigrliš promjenu, tako da stvoriš neke nove rutine.

Nemaš zapravo drugog izbora, ne ako želiš preboljeti i nastaviti sa svojim životom.

I tako dani postaju tjedni, koji se pretvaraju u mjesece. Vrijeme prolazi. Odluka je donesena i ni trena ne dvojiš oko nje. Izgradiš cijeli novi život na zgarištu nikad proživljenih emocija.

A onda slučajno, vadiš iz ormara pletenu deku, i čuješ kako je nešto malecno palo na pod i napravilo odskok na laminatu. Spustiš pogled i ugledaš zaboravljeni dio nekad tako drage priče. Malu, ljubičastu vjetrenjaču. Sagneš se i tren dvojiš da li je dotaknuti i podići, kao da će se od tog dodira pretvoriti u prah. Ali ipak posegneš za njom i u trenu sve se vrati. Svaka misao, svaki osjećaj, svaki proživljeni trenutak.

Sjedneš na pod i nasloniš se na zid i promatraš taj mali dio sebe kao najveće čudo s kojim ne znaš što bi? Vratiti je u ormar, zagurati je opet negdje ispod debelih pokrivača i nadati se da nećeš tako skoro za njima posegnuti ili je staviti na stol gdje ćeš je gledati svakodnevno i mučiti se sa svim onim što ti predstavlja – nikad ostvarene snove?

Ne znaš. Vrtiš je među prstima i pomisliš kako mnogo vremena treba da sahranimo sve snove i ideale koje smo izgradili oko neke priče, oko nekog odnosa.

Prihvatimo da ljubavi nema, da nije izrasla i postala nešto lijepo i trajno. Prestanemo posezati za tom osobom. Ne okrećemo njen broj. Ne nadamo se ničem. Ali onaj drugi dio nas… koji je samo naš i nema veze s odnosom, već sa svim što nam je zapravo značio i spoznajom kako smo vidjeli sebe kroz njega, taj dio umire dugo i polako. Umire dok ne prođemo sve one faze; od iskričave sreće i zaljubljenosti, do zbunjenosti, šoka, razočaranja, tuge, ljutnje i indiferentnosti.

I tako sam i ja sjedila i promatrala malu ljubičastu vjetrenjaču. Pokušavala sam proniknuti u tajnu njene simbolike i zašto je tad odabrao baš nju? I što mi je time želio reći?

Da se borim za odnos koji ne mogu imati? Ne zbog toga što ne postoje emocije, već zato što je nekad davno, prije no što smo se oboje rodili, netko tako izmiješao karte, pa odlučio da ćemo se on i ja sresti samo na kratki trenutak, doživjeti to što smo doživjeli a onda se vratiti svatko u svoj svijet, jer je određeno da moramo biti s nekim drugim ljudima?

Možda.

Znam da sam pokušala razumjeti njegove riječi kad smo se opraštali, dok su njegove oči pričale sasvim drugu priču.

U mojim mislima nikad se te dvije različite priče nisu spojile u jednu. Samo sam prihvatila njegove riječi i okrenula novi list.

Nisam mu nikad rekla koliko je to istovremeno bilo i teško i lako i koliko sam bila tužna, što je učinio baš ono što sam ga molila da ne radi – ne ide preko granica, ako se nije spreman nositi s emocijama koje bi se mogle roditi.

Učinio je baš to a onda je otišao.

Ja sam ostala s ove strane, zajedno s emocijama od kojih se on sakrio, neostvarenim snovima i malom, ljubičastom vjetrenjačom.

Je li sve to bila samo laž? Samo njegova igra, da osvoji neosvojivo? Da ga zavoli žena koja nikada prije nije bila tako zaljubljena?

Vjerojatno. Sve ide tome u prilog. Samo se sjećanje na njegove oči ne uklapa u tu priču.

Gdje sam ja sad? Na tom putu između iskričave zaljubljenosti i indiferentnosti? Jesam li prošla tugu i ljutnju? Jesam li nastavila dalje ili sam sve samo potisnula, tješeći se da će vrijeme učiniti svoje samo ako ne budem mislila o tome?

Ne znam.

Vrteći vjetrenjaču među prstima, shvatila sam samo da sam se promijenila. Nisam više žena koju je upoznao prošle jeseni i nisam više toliko naivna da vjerujem u ičije riječi.

Naučila sam promatrati oči i iz njih čitati sve one jasne ali i sve sakrivene priče.

Istina je dvosjekli mač, s jedne nas strane oslobađa, s druge nas slomi. Ja nisam išla za time da ju otkrivam, jer sam je u dubini duše uvijek znala. On me zavolio iskreno, ali je od prvog trena znao da nikad ne bi mogao biti moj, jer već pripada. Ljubav je odabir, a on je svoj davno donio.

Ja sam samo bila lijepi podsjetnik na to kako ona može biti nevina, iskrena, čista i lijepa. Lagana. Sa mnom se tog prisjetio, kako ljubav može biti lagana.

Ali nije me mogao zadržati, pa me morao slomiti, kako bi bio siguran da neću za njim posegnuti.

I nisam. I neću. Neovisno o tome što su govorile njegove oči. Neovisno o tome koliko su emocije bile jake i neovisno o tome što znam da tamo negdje, na drugom kraju grada, ali zapravo cijeli svemir daleko, on često prije no što utone u san, razmišlja kako bi bilo, da je moglo biti drugačije?

Moja je sloboda u tome, što sam o tome prestala razmišljati. Ne pitam se više kako bi to bilo, da smo mogli proživjeti ljubav?

Ne pitam se više jer to nije nešto što možemo imati. Pa se podižem, u rukama držeći i dalje malu, ljubičastu vjetrenjaču i odlažući je u ladicu uspomena.

I nastavljam ići kroz svoj dan, okrenuta nekoj novoj jeseni i nekim novim ljubavima.

Možda negdje u dubini, neki dio mene, još tuguje zbog okusa raja kojem je bio nadomak, ali ovdje na površini ostaje samo osjećaj slobode.

Na njemu sam mu zahvalna. Sad znam da je otišao jer mi je želio sreću, dom i obitelj, sve ono što mi on ne bi mogao dati.

A ne zato što me nije volio.

Nipošto zato.

Napisano u jesen 2020. godine

No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.