Nije zima jer vani sniježi, zima je zbog praznine u srcima

Obožavam zimu. Kape, šalovi, snijeg i vruća čokolada. Obožavam šetati po snijegu, osjećati kako mi se smrznuo nos i kako će se uskoro pahulje koje mi padaju na lice ujediniti u čvrstoj namjeri da me pretvore u snjegovića.

Moja zima

Volim onaj slatki umor u mišićima, kad se tako promrzla nakon dugog lunjanja, umotam u omiljenu rozu deku, na koljena stavim laptop i krenem pisati, dok mi pogled bježi prema prozoru i pahuljama koje u piruetama padaju na moj mali, usnuli grad.

Volim ovo doba godine. Volim što iz mene izvuče inspiraciju, što uvijek mogu posegnuti u džepove duše i prenijeti vam na papir svoje misli. U kaosu vremena kojeg živimo, nakon dugog sjetnog razdoblja, ponovno su živopisne, vesele i tople. Ponovno pronalazim smisao u svakom danu i smijem se spontano, bez nekog razloga.

Zbog svega što se u posljednje vrijeme dogodilo, svih nevolja koje su nas zadesile, shvaćam, da itekako imam razloga za sreću i da imam na čemu biti zahvalna.

Zima ima tu čaroliju da iz mene izvuče ono najbolje, ma koliko da okolnosti nisu sklone ni meni ni mojim bližnjima.

Tko bi pomislio da jedno ljetno dijete, rođeno u kolovozu može toliko obožavati snijeg? Tko bi pomislio da netko čijim venama protječe živa vatra, može biti toliko opijen malim, bijelim pahuljama? Ali, ja eto jesam.

Volim tu bjelinu koja uspori svijet. Volim mir koji se odrazi na svježem pokrivaču po kojem još nitko nije prošao i kojeg još ničiji tragovi nisu umrljali. Podsjeća me na ljepotu novih početaka i na nevinost koju posjedujemo kada smo mali.

Volim sebe kakva sam u zimskim mjesecima, opuštena, bezbrižna. Usporim se, stopim s trenutkom i mogla bih tako u nedogled. Ne fali mi žiža ljudi, ne fale mi sve one stvari koje radimo ostatak godine, ne treba mi nitko i ništa.

Znam, zvuči pomalo bahato ali, zima je prekrasno vrijeme koje nas uči kako uživati u samoći, a ne biti usamljeni. Kako ispuniti vrijeme kreativno bez da stalno gledamo u mobitel i robujemo društvenim mrežama. Kako uživati u dobroj knjizi, vatri u kaminu, vrućem kakau ili omiljenom čaju, čokoladnim keksićima i to bez grižnje savjesti jer će ionako doći proljeće kad ćemo ubaciti u petu brzinu i ponovno ganjati neki ideal ljepote.

Zima je divno doba za bavljenje sobom na jednostavan način.

Ali, rijetki je vole, jer u njoj samo vide ono loše. Ne vole snijeg jer ga moraju čistiti, ne vole kratke dane i pričaju kako im fali sunca, ne vole zatvorenost u kući, koju ne napuštaju jer ne vole snijeg. Ne vole zapravo to što nas zima navede da usporimo tempo, da se pozabavimo sobom, da stanemo malo na mjestu i dobro promotrimo vlastiti svijet.

Svako godišnje doba nosi svoje ljepote i svoje radosti, baš kao što svako životno doba ima svoje ljepote i svoje izazove.

Ako si blagoslovljen toplim domom, vatrom u kaminu, dobrom knjigom i šalicom čaja, ni ne slutiš da si među najbogatijim ljudima na svijetu. Ako uz to imaš zdravlje i zagrljaje onih koje voliš, tad si među rijetkim sretnicima koji zaista mogu reći da imaju sve.

Zima u Petrinji

No, gledamo li to tako? Osjećamo li to? Jesmo li svjesni koliko smo sretni?

U ovom trenutku u Petrinji i Sisku tisuće je ljudi na cesti. Još uvijek čekaju šatore, kampice i topli obrok.

Prsti su im prozebli, kuće porušene, a duše prestrašene zbog svakodnevnih potresa.

A opet, čut ćeš od njih da su sretnici, jer su živi. Pričat će o dobrim ljudima koji im donose deke i osnovne potrepštine. O kuharima koji su se pobrinuli da dobiju barem jedan topli obrok. O tome kako su iz ruševina izvukli svog kućnog ljubimca i spasili možda pokoju dragocjenost; sliku, knjigu ili stari džemper. I, pričat će o tome, kako sanjaju da opet grade svoj dom. Zahvaljivat će što su svi njihovi bližnji živi i zdravi. Reći će skromno, kako im osim šatora i toplog pokrivača u ovom trenu ne treba ništa.

A treba im. Trebam im toliko stvari koje će mnogi drugi uzeti zdravo za gotovo dok sjede u svom toplom domu, kroz prozor promatraju pahulje i prigovaraju kako im je mrska zima.

Meni se nisu zamjerile pahulje i studeni vjetar, zamjerili su mi se ljudi koji su nakon rata gradili polovne, nestabilne kuće i potkradali ljude na svakom koraku, štedjeli na betonu, na željezu…

Zamjerili su mi se oni koji i dalje pričaju kako čine sve kako bi pomogli unesrećenim ljudima, pa se hvalisaju tuđim radom i pomoći, i besramno se naslikavaju po novinama i televiziji.

Zamjerili su mi se svi mogući lažljivci, uhljebi i lešinari koji mirne duše promatraju ozeble ljude, dok puštaju domoljubne pjesme i pozivaju nas opet i opet da pomognemo.

I, pomoći ćemo, ponovno mi mali, obični ljudi. Pomoći ćemo koliko god možemo, jer u ovakvim trenucima dok se tlo nemilosrdno trese iz dana u dan i dok ga prekrivaju pahulje, zime koja je tek počela i koja će, kako kažu biti veoma duga i izrazito hladna, ne vidimo drugi izbor. Znamo da običan mali čovjek ima samo običnog malog čovjeka.

Volim zimu. Volim je, jer imam topli dom u koji se uvijek vraćam ozebla, razočarana, umorna, ponekad tužna, ponekad ljuta. Volim zimu jer imam obitelj koja me u tom toplom domu dočeka raširenih ruku i koja mi je pripremila i šalicu čaja i tanjur juhe i čokoladne keksiće i zagrljaje.

Volim zimu jer imam mjesto na koje pripadam, gdje se stisnem uz toplu peć, umotana u deku i mogu bezbrižno promatrati pahulje koje lepršaju u zraku. Volim je, jer znam da ma kakav me problem snašao mogu iz tog sigurnog mjesta punog topline i ljubavi, potražiti rješenje. I naći ga, u pravom trenutku.

Volim zimu jer je ne moram živjeti na cesti.

Pod šatorom.

Bez kore kruha i u strahu.

Bez spoznaje da ovisim o šaci malih, dobrih ljudi i nemilosti odgovornih institucija.

Nisu iste, moja zima i zima u Petrinji

Ja si mogu dozvoliti da volim zimu i da ne volim neke ljude i budem čovjek koji će učiniti sve da pomogne malom čovjeku.

Ali može li si većina ljudi s toplim domom, krovom iznad glave, toplom peći i snena nakon nedjeljnog ručka, dozvoliti da je ne voli? Imaju li za to zaista opravdani razlog? Ili su samo razmaženi?

Okrutna sam? Možda jesam.

Rekla bih samo da sam iskrena i da stavljam fokus na pravu perspektivu stvarnosti u kojoj smo se svi našli.

Nije zima kriva što živimo tu gdje živimo i što smo si skrojili društvo na koje nismo ponosni. Ali, možda nas ta ista zlobna zima sad pokrene da promislimo što sve treba mijenjati, što sve još možemo učiniti, kako se više nikad, u nijednoj nevolji, nijedne zime, koja bi mogla, ne daj Bože, zadesiti svakog od nas, ne bismo zatekli ovako nemoćni.

Ove zime Petrinja, Sisak, Glina…. a sljedeće? Tko zna.

Dovoljna nam je to opomena.

Photo: Zagreb Healing Heart by Mary Crnkovic-Pilas

No Comments Yet

Odgovori