Mila, oprosti na iskrenosti ali… on ti nije prijatelj

Mnogi se od nas beskrajno vole samozavaravati, osobito kad su u pitanju stvari i situacije u kojima nemamo kontrolu… odnosi su nešto takvo. Neopipljivo. Naizgled naše ali zapravo nešto što se ne može staviti u kalup, ne poprima ni oblik ni formu, ne dobiva na masi, samo s vremenom ili dobije ili izgubi na vrijednosti.

Razmišljala sam o tome kako s vremenom otupimo. Nenamjerno, ali neizostavno nužno.

Otupimo u situacijama koje su nas prije ubijale u pojam, jer sada ni jedna naša stanica ne pronalazi više smisao u beskrajnoj analizi.

I ja sam otupjela.

Ono što bi me lani rasplakalo sada mi se čini trivijalno, na momente čak posve nevažno.

Nisam postala bešćutna, samo sam prihvatila da nisu svi vrijedni mog beskrajnog promišljanja i da je posve u redu što se neki odnosi svedu na Sretan ti Rođendan i Sretna ti Nova Godina. Ili pak, posve ugasnu.

Proletjelo mi je to mislima dok sam čitala tekst jedne svoje kolegice i pripremala ga za objavu na portalu. Pisala je o odnosu koji je nemoguć s jedne a itekako stvaran s druge strane. O okvirima u koje ga je pokušala svrstati kako bi pomogla sebi da ne pati.

Probala je ljubav upakirati u prijateljstvo, ali… nije išlo. Nikad ne ide.

Bolno samozavaravanje

Ne, dok tu osobu promatraš, kimaš glavom kako razumiješ sve okolnosti, koje zapravo postoje samo u njenoj glavi, skupa s milijun glupih izgovora i sebe uvjeravaš da i ti želiš isto, ali… želiš mnogo više.

I on to zna i ti to znaš. I ne funkcionira.

Isprva dobro glumite, održavate kontakt, sjedite po kavama a onda negdje s vremenom shvatite da je to tako glupo.

I da je sve jedna velika, lijepo upakirana laž.

Tebi se više ne da održavati taj status quo, bauljati po sivoj zoni gdje nijednom srcu nije namijenjeno da baulja i testirati granice vlastite izdržljivosti.

Pa onda dođe Nova godina, on ti ne pošalje poruku a ti više nemaš potrebu sama je poslati jer si davno prerasla ideju da između vas postoji prijateljstvo. Za tebe zapravo ne postoji ništa.

Željela si ga, obožavala, izgarala, proplakala, ljutila se, mrzila ga, vrtjela se u krug kao mala ranjena zvjerčica a onda si se jednog jutra probudila i shvatila da je nevažno, jer nije išlo. Niste željeli isto. Ako su postojale emocije između vas, nisu tu tinjale u isto vrijeme.

Sve to mi proleti glavom dok čitam njene misli i njen pokušaj da sebe uvjeri kako tog svog nekog, gleda kao prijatelja. Znam da će i sama jednom doći do spoznaja do kojih sam i ja došla, ali bih voljela da joj mogu pokazati prečicu.

A prečica je spoznaja da nikad nisu bili prijatelji, ona i taj njen netko.

Kao što nismo bili ni ja i moj netko.

Bili smo zaljubljeni. Željeli smo se više no išta. Bili smo ljubavnici. Bili smo i dvije ogorčene duše što su željele nešto što ne može biti. Bili smo stranci, na početku i na kraju priče.

Ali nikad nismo bili prijatelji.

Možda smo to mogli postati, da nismo otišli u krajnost, da se nisu emocije i strasti ispriječile na putu.

Možda da sam bila čvršća i stroža, manje željna iskusiti taj osjećaj… i možda da je on bio iskren. A oboje znamo da nije. Lijepo je upakirao svoju priču, ali ona je i dalje bila i ostala samo laž.

Damski sam to zaobišla, ne pronalazeći smisao u tome da mu išta saspem u lice. Ne znam je li mi na tome bio zahvalan ili ga je to ljutilo, jer bi mu moguće bilo mnogo lakše okončati priču da sam bila barem trunčicu zla.

Na kraju ju nije trebalo okončati, za to se pobrinulo vrijeme.

I mojoj će kolegici tako, vrijeme učiniti uslugu da joj s puta skloni priču za koju je samo uvjerena da joj treba, ali zapravo joj samo čini loše. Krade joj dane, mjesece, mladost i emocije koje bi mogla dati nekome tko ih je željan uzvratiti. Samozavaravanje.

Crna rupa nedefiniranih odnosa

Ne možemo mijenjati ljude. Ništa se neće promijeniti ako samo strpljivo budemo čekali. Ljudi se mijenjaju samo ako sami shvate da bi im tako bilo bolje. Ne zato što im mi uporno ukazujemo na potrebu da se pomaknu s mjesta, da učine nešto… osobito nešto za nas. Osobito ako im ne značimo dovoljno da bi se mijenjali.

Mnogi muškarci vole uživati sve moguće benefite nedefiniranih odnosa. Oni vole biti “prijatelji”, jer tako čuvaju svoju slobodu (pod pretpostavkom da su slobodni) i uživati u blagodatima koje nudi takav odnos.

Mnoge žene slijepo vjeruju da će, ako postanu još samo malo bolje, ako se još samo malo više prilagode, taj njihov odabranik konačno uvidjeti koga ima kraj sebe. Koliko ta žena koja ga toliko voli i sve mu dozvoli zapravo vrijedi.

Ali istina je, da to ne izgleda tako. On samo vidi priliku za dobar seks, za maženje i druženje kad na horizontu nema ništa zanimljivije, za zanimljive razgovore u društvu nekog tko mu je interesantan ali ne dovoljno da bi izašao iz vlastite zone komfora i podigao odnos na višu razinu.

I često, dok ona čeka, on zapravo lovi u mutnom i izgubi se u zagrljaju neke druge. Neke koja nije cijelu sebe stavila na raspolaganje. Ili neke koja je odlučila povući crtu i reći mu – dosta, ili smo zajedno ili doslovno odj*bi.

Stvari tako funkcioniraju.

Zbog toga nikada niste prijatelji. Ljubavnici ste. Ali niste ljubav. I svakako niste prijatelji, jer prijatelji se ne nalaze navečer potajno, ne seksaju povremeno, ne šalju si male pusice u inbox i ne raspredaju o sexy pozama koje još nisu isprobali međusobno.

Prijatelji se ne dure kad nema odgovora na poruku.

Prijatelje ne boli što možda taj naš “prijatelj” ima nekog drugog, na isti način na koji ima a nema nas.

Čitati između redaka

Kada mi neki muškarac kaže da mi želi biti prijatelj, ulovi me smijeh. Jako dobro znam što pokušava, što stoji u zraku neizrečeno i koliko je zapravo taj pokušaj jadan.

Više bih cijenila da mi otvoreno kaže da mi želi biti ljubavnik, nego da mi pokušava prodati muda pod bubrege.

Ne trebaju mi novi muški prijatelji. Imam ih nekoliko, koje poznajem godinama i koji su kroz mnoge životne situacije dokazali da me vole kao sestru, čije partnerice poznajem i koji nikada nijednom gestom, a ni riječi nisu aludirali na nešto drugo.

Ostali koji su pokušali, svrstani su u zonu poznanika.

Ne trebaju mi takvi “prijatelji”, ne trebaju mi ljubavnici, ne trebaju mi nejasni, nedefinirani odnosi koji više peku nego što pruže zadovoljstva. I koji na kraju balade postanu samo lekcija, brojevi u imeniku koje čuvamo iz nejasnih razloga i staze kojima više nikad ne bismo mogli poći.

U redu je odlučiti da nam neki ljudi nisu više potrebni u životu. U redu je ne ljutiti se ni na sebe ni na njih. U redu je nazvati stvari pravim imenom i olakšati sebi. Patnja nas ionako ne vodi nikuda, samo u neki mračni bezdan u kojem više ne poznajemo vlastitu osobu.

U redu je reći da ne želimo takav odnos. U redu je naprosto okrenuti novu stranicu. U redu je srce čuvati za nekog tko će htjeti isto što i mi. U redu je željeti ljubav. I ne pristajati na ništa manje od nje.

U nekom trenutku samozavaravanje stane. Oksidira pod udarom vremena i kisika kraj otvorenih prozora u rano jutro. Srce se pokrpa, razum prevlada, a iz duše progovori glas koji govori da postoji nešto mnogo bolje, tamo negdje i da svatko tko nam nije spreman dati to isto, to ni ne treba. Ali nas neće imati, ni na koji način.

Nova godina, novi život

Nova je godina, novo poglavlje, nove prazne stranice koje možemo ispisati. Novi početak. I vrijeme kad iza sebe možemo ostaviti sve od čega nam duša ne raste, sve što ju grize i sve što nam uzrokuje bol. Pa tako i odnose. “Prijatelje”.

Drage dame, prijateljice, poznanice, kolegice i vjerne čitateljice, volite sebe. Sebe stavite na prvo mjesto i ako ste se već našle u nekoj takvoj, nezavidnoj situaciji, nemojte biti prema sebi stroge. Lako se zaljubiti i nadati, ali isto tako, treba nekad stvari pogledati realno i okončati ono što nas ne usrećuje.

“Prijateljstva” treba okončati kako bi se mogla s nekim, jednom, dogoditi prava ljubav.

No Comments Yet

Odgovori