Ljubav ili iluzija? Ponekad je odlazak jedini način da pronađemo odgovor

Neki ljudi se i previše dobro pretvaraju kako im baš nitko ne treba. Skrivaju srce iza milijun izgovora i još par stotina strahova. Biraju riječi. Razmišljaju kako nakriviti glavu dok izgovaraju svoju laž. Prilagode boju glasa, izvježbaju te gledati u oči dok ti lažu da te ne vole i da im ne trebaš. I onda se hladno okrenu i odu…

Nestanu. Na pokoji mjesec ili godinu. Izgube se u prostranstvima života i vlastitih zabluda. A ti… ti ih pustiš. Ako si kao ja.

Davno sam naučila da postoje trenuci kad nas sila natjera ušutkati srce i progutati emociju. A zatim je potisnuti toliko duboko da nam se učini kao da je više nema. Ali onda se dese usamljene zimske večeri, kad ne možemo pobjeći sami od sebe i kad nas sva silina potisnutog sustigne i uguši. U nekom trenutku ugledamo svoje ruke, stisnute preko vlastitih usana dok pokušavamo utišati krikove i jecaje, ali ne ide, suze krenu u potocima, ramena drhte, srce luduje u prsima.

Potisnuto nije nestalo, samo je čekalo…

Čekalo je trenutak kad će nas zaskočiti i uhvatiti nespremne, kad će nam sasuti u lice sve što smo sami od sebe sakrili i kad će nam spočitati glupost zvanu – živjeti bez emocija.

Mnogi vjeruju da je to idealno rješenje, ugasiti svaki osjećaj i koračati kao stroj po ivici.

Tvrde kako je lako balansirati kad um caruje, britak, hladan i proračunat, pa u svakom trenutku znamo što reći i učiniti.

Ali ma koliko se trudili, ma koliko gasili srce u nekom trenutku kockice se života tako poslože da se više ne može bježati od želja i strasti. U nekom trenutku strahovi se pretvore u situacije kad vidimo kako bitni ljudi odlaze jer su se umorili od pokušaja da dopru do nas.

Ogolili su dušu, dali su nam sebe. Čekali su nas, strpljivo. Praštali nam nepromišljene riječi. Gledali bez osude sve naše prebačaje i prelijevanja vlastitih zabluda i izgovora iz šupljeg u prazno. Bdjeli su nad našim snovima, grlili nas u nevoljama, strpljivo, često šutke, bez drame i prigovora, vjerujući u buđenje onog najboljeg u nama – sposobnosti da osjećamo.

A onda su se jednog dana umorili, utisnuli nam poljupce u obraze, okrenuli se i otišli.

Mnogo sam puta čula kako nije uvijek lako ispravno postupiti. Ali to je takva laž. Postupiti ispravno je lako, nije lako uvijek se nositi s posljedicama tog izbora. Zbog toga ljudi biraju balansirati između onog što žele i onog što bi trebalo učiniti i čude se kad im utisneš taj oproštajni poljubac, okreneš se i nastaviš dalje solo.

Cijela je ova godina obojena takvim rastancima. Onima u kojima mi je konačno zbogom mnogo lakše no beskrajni pokušaji da shvatim zablude, iluzije i izgovore.

Davno sam naučila da onaj koji voli, voli djelima mnogo više i mnogo jasnije no riječima.

Volim te može se izreći zagrljajima, poljupcima, podrškom a ne se samo ispisati u nekoj poruci i šapnuti povremeno na uho.

Volim te se treba izreći svakodnevnim odabirom prisutnosti u nečijem svijetu.

Volim te treba izreći, prije nego te uguši i postane nijemi krik, u trenutku kad shvatiš da te onaj koga voliš ostavlja. Ovaj put zauvijek.

Nikad nisam voljela tu svoju snagu, koja me oduvijek navodila da donosim teške odluke i radim ono što je ispravno. Dugo me ta snaga sprečavala da izgovorim emocije, jer sam naučena da su ponekad slabost.

Ove sam godine naučila da je u stvarnosti upravo suprotno. Ne čini me slabom ako osjećam, niti će netko dobiti moć nada mnom ako mu pokažem da ga volim, jer svejedno imam izbor otići u bilo kom trenutku.

Nisam od onih koji ostaju samo iz straha od promjene ili zato što se boje da će povrijediti drugu stranu ili zbog fiks ideje da će umrijeti bez te osobe.

Već sam toliko puta otišla iz onog što nije više bilo moje, da sam shvatila da je ostajanje u čudnim okolnostima, još čudnijih odnosa samo za kukavice.

Biram sebe. Biram reći na glas što osjećam i biram ne uzmicati pred snagom tih emocija. Biram sebe i kad odlučim da sam bila dovoljno strpljiva s nesigurnim dječacima koji glume muškarce.

Biram sebe i brinem za sebe, jer ostati u nečem što je toliko nesigurno i nepredvidljivo značilo bi da se ne volim.

Ostavljam poljubac, utisnut u obraz, jer ipak ostavljam nešto što volim i što mi znači, ali me ne ispunjava. A u redu je težiti ispunjenju, sigurnosti, sreći i ljubavi koja je uzvraćena u djelima ne samo u riječima.

Volim te.

Rekla sam na toliko načina, iz dana u dan. Strpljivošću, predanošću, prisutnošću.

Slušala sam. Tješila sam. Savjetovala. Razumjela.

Ali onda je stigao trenutak za oproštajni poljubac. Bio je nenadan i neprimjetan. Prošla sam kroz njega, kao sjena između ogoljenih stabala. Nisam žalila i nisam se rasplakala. Osjećajnost i nježnost djevojčice koja je voljela, zamijenila je odlučnost i snaga žene koja nemirno olujno nebo, mijenja za sunčanu luku gdje će uživati u mirnim svitanjima.

Zbog toga razumijem. I one koji glume kako ne vole, lažu ti u lice kako su osjećaji iščezli, dok u njihovim očima vidiš sve što im u prsima vrišti i sve što potiskuju. Zato ih i puštam.

Zato ne osuđujem one koji nisu dovoljno hrabri presjeći strah koji ih koči i koji im brani reći – volim te.

One koji još uvijek vjeruju da ljubav dolazi savršeno upakirana u nekome “po mjeri”, nekome iz izmišljenog kalupa. One koji se boje pokušati okusiti nesavršenu ljubav. One koji se boje sebe, svojih želja i potreba.

I one koji se umore od čekanja.

One koji odlaze.

Osobito njih.

Jer oni ne pristaju na malo, na pola, na mrvice, na mnogo priče, malo dijela i jedno veliko, u celofan upakirano ništa.

Oni znaju da je ljubav nagrada za hrabre.

No Comments Yet

Odgovori