Pomalo o iluziji. Pomalo o ljubavi…

Čitavu sam se godinu borila s istim dilemama. Budila bih se s njima. Usnula bih s njima. Bile su mi pod kožom, na usnama kao okus gorkog ulja, odražavale se u očima. Nisam ih se znala otresti. Kao u nekom limbu, stalno bih iznova vrtjela iste misli. Isti pakao.

Gorko slatka ironija.

I tek kad sam se otisnula gotovo istim putem, samo s nekim drugim u glavnoj ulozi, shvatila sam da to nije priča za mene. Ne mogu se ja tako igrati ni samu sebe mučiti. Nije vrijedno mojih misli, mojih emocija… mene.

Tako je lako kliznuti krivim putem. Vuče te nešto primamljivo, naizgled tako jednostavno i neopisivo živo. Vatre gore u tebi, žare sve što jesi i protrnu svaku poru tvog bića. Ali to traje tek trenutak a onda te ošamari stvarnost.

Vratiš se iz mašte. Znaš da možeš tim putem. Možeš se prepustiti lijepoj iluziji, nestvarnim užicima, bez grižnje svijesti, ali… kako ćeš sebi objasniti sebe?

Odlučiš se za naizgled teži odabir, ali ispravni. Ne dvojiš ni trenutka. Doneseš odluku, izgovoriš je na glas, druga strana poludi jer te i želi do granice ludila, ali nema pravo glasa, jer ti znaš da to nije put kojim želiš ići. Na kraju te zablude za tebe ne postoji ništa dobro.

Koliko ljudi može tako? Odrezati samo? Bez da se oklizne?

Koliko ljudi umije već u početku vidjeti kako će izgledati kraj i odabrati ne se zapetljati u besmislenu priču?

Koliko će ljudi slušati razum, u trenucima kad je cijelo tijelo izbezumljeno od siline želje i onih malih, vražjih beštija što ih zovemo leptirićima, a zaposjednu cijelo naše biće?

Jako. Malo.

Ja sam u njegovim očima vidjela cijeli pakao odnosa koji nije ni započeo, jer ja to nisam htjela.

Vidjela sam koliko je na rubu i koliko bi se lako mogao zaljubiti… izgubiti…

Vidjela sam sve lijepo i sve ružno. Svoje razočaranje samom sobom. Njegovo obožavanje i agoniju razdvojenosti. Rastrojenost koju ti donese nemoguća ljubav.

Nemoguća ljubav, to je bio ključ.

Ja je nisam željela doživjeti, pa je učiti preživjeti – opet.

Sve je izgledalo kao da mi je Onaj gore, pred srce bacio jednak izazov samo da vidi kako ću se nositi s njim, što ću odabrati, jesam li dovoljno jaka da odaberem sebe?

I odabrala sam. Nisam dvojila.

Možda je to bilo zato što su u meni još tako žive bile emocije jedne druge, nedovršene priče? Možda zato što je ta priča toliko prokleto pekla i liječila istovremeno, da je svaki njen dio bio meni kao da iznova slažem mozaik kojem nedostaje previše dijelova? Možda i zato što sam znala da sam bolja od toga i da isto tako ne bih opet mogla zažmiriti na istu laž. I isto šuplje obećanje o sreći.

Život nas testira, ponavljamo greške dok ne naučimo lekciju. Meni je jedna bila dovoljna, a nisam ni zaglibila u njoj, samo sam zavoljela.

I dok sam jednu priču zaboravljala, drugu hladno odbacila, negdje sam usput nagrađena. Dobila sam čistu ljubav, kao nagradu za ljubav.

Nisam ni primijetila kako se rodila. Kako je zaživjela, kako se uvukla u svaku poru duše i kako mi je bez pompoznih najava, obznanila svoju prisutnost.

  • Jesi li dobro? – pitao je.
  • Možeš li to sama, trebaš pomoć?
  • Ne slažem se s tobom ali evo i u tome ću te podržati. – to mi je rekao djelima a da ništa nije izgovorio.

U svakom trenutku, svakog dana, bez nametanja, bez prohtjeva, samo svojim neupitnim prisustvom u mom životu i emotivnom kaosu.

I dok sam plakala zbog drugog. I dok sam mrzila cijeli svijet. I dok sam se bojala. I kad sam se inatila. I kad sam se pravila da mi je svejedno. I kad se on pravio da mu je svejedno. U svakom trenutku, svakog dana, bez pogovora i bez pitanja.

Koliko ljudi propadne u pakao loših odabira jer nije spremno čekati ono pravo?

Koliko sebe kaznimo jer se dovoljno ne volimo? I koliko suza pritom isplačemo samo da naučimo kako nije vrijedilo, ma kako da smo se živo osjećali, ma kakve da su vatre gorjele i ma kako da smo ludjeli od njih?

Koliko pogrešaka, koliko krivih usana, koliko neprospavanih noći i koliko uzaludnih bitki, dok jednostavno ne prihvatimo da nema smisla? Da je to u startu izgubljena bitka? Koliko lažnih ljubavi, da bismo naučili prepoznati pravu ljubav?

Nekima bude jedno iskustvo dosta, nekima ni stotine, neki odustanu od pokušaja da zavole i budu zaista voljeni. Neki prihvate mrvice, neki odluče biti drugi, u sjeni, nevoljeni i poraženi, a neki… neki sebe poraze sami.

To su oni koji povjeruju da boljeg nema, da je ljubav kao ljubav samo utopija, lijepa ideja romantičnih pisaca i naivnih zanesenjaka.

Ali ima je. Samo je nisu imali hrabrosti potražiti, strpljenja dočekati, ni prostora za primiti u svoja njedra, jer su ta ista srca napunili sumnjama, strahovima, demonima i nikad preboljenim brodolomima.

Nisu podigli pogled i proširili horizonte da bi primijetili kako ona ne dolazi uvijek uz fanfare i s milijun malih leptirića. Nije očigledna, nije se desila u trenutku i nije nas pomela s nogu.

Rađala se tiho, polako, gotovo potpuno neprimjetno. Cvala je u sjeni, trudeći se izrasti iz krhke mladice u stablo dovoljno moćno da podigne krošnju prema suncu. Iskušavao ju je život i svakodnevica, nesporazumi, svađe, strastvene rasprave u kojima ne popušta nijedna strana. Ispunila je svaku pukotinu u srcu i noću nakon groznih mora, donosila blagi san na oči. Pružila je ruku i bila oslonac kad se činilo da se nijedno od nas nema na što osloniti, u godini punoj izazova, stresova i nepoznanica.

I rasla je. Kroz smijeh i suze, kroz moje – “Pusti me na miru, jer ti ništa ne razumiješ” i njegovo “Ma sto put sam ti rekao…”

I izrasla je u nas dvoje.

Onako kako prava ljubav uvijek izraste. A nije imala šanse i nitko se u startu na nju ne bi kladio.

No Comments Yet

Odgovori