Kao bocu najdražeg vina, tebe čuvam za kraj…

S radija je dopirao Čolićev glas i ona njegova bajkovita balada – “Tebe čuvam za kraj”, a ja sam po navici, ostavila ono što sam taj čas radila i cijela protrnula. Ima nešto u toj pjesmi i njenoj simbolici, što me nekako uvijek pogodi u žicu. I čudno je da to pjesme još mogu, kad ljudi zbog kojih sam ih slušala, više ne.

Čudno je kako nam zapravo u jednom trenu više ne znače ljudi, bez kojih si u nekom trenutku nismo mogli zamisliti život. Ljudi kojima smo trčali u zagrljaj, pričali s njima do dugo u noć, smijali se kao djeca, onako iz dubine duše, grleno i istinski sretno.

I plakali s njima. I zbog njih i davili se u nedostajanju.

Toliko bolnom nedostajanju da se činilo kako ćemo od njega presahnuti.

Čudno je što u grlu ostane samo neka knedla, na koju se s vremenom naviknemo, pa se više ne obaziremo na nju.

I čudno je, zaista čudno kako emocije ishlape, kao boca Skaramuče, ostavljena na stolu, jer nismo stigli ispiti emocije do kraja. Pa sebe uvjerimo da ih više nema.

Žurimo se živjeti. Žurimo se uspjeti. Žurimo izgraditi palače od žada. Žurimo u tuđe zagrljaje, da bi možda ubili sjećanje na jedini zagrljaj za kojim žudimo.

Žurimo se ispiti neka nova vina. Jeftina. Bez simbolike, žara i arome.

Ona koja možeš za sitni dinar kupiti u svakom dućanu.

Jer ne znamo kako u ovom trenu ispijati one prave, one s aromom emocije.

Biramo vina bez etikete. Boce koje se brže prazne no pune. Uvijek u optjecaju, nikad uskladištene u starim podrumima pod zemljom, gdje se čuvaju dragocjeni plodovi dugo sanjanih snova, pod vrelim suncem dozreli, kao poljupci. Pod hladnim snjegovima ozebli, kao loza prepuštena nemilosti zime. Nikad stavljeni na kušnju; vremena, očekivanja, čekanja…

Jedna takva stoji na mom regalu. Čeka neka bolja vremena. Čuva neki dio mene. Za kraj ili neki novi početak.

Ista takva stoji negdje, na nekoj polici i skuplja prašinu.

Ako ju je sačuvao.

Ako za njega ima neko značenje.

Ne znam.

Više ne nagađam.

Dok čuvam bocu, čuvam i emociju. Ne znam kakva je, ali znam da je ima. Ima jaki buke, skupa je, jer još uvijek nisam uspjela u njoj uživati, već se samo bojim da me ne opije. A mogla bi, jaka je i udara u glavu.

Ne otprve, već nakon dvije, tri čaše. Ima tu sposobnost da lagano otpušta svoje arome u krvi i da onda u nekom trenutku napravi pomutnju.

Baš kao on. I kao sjećanje na aromu njega.

“Čuvam te.”

Za neki bolji život. Za neku sretniju godinu. Za neko ljepše vrijeme. Za doba zagrljaja, poljubaca i grlenog smijeha.

Za neki trenutak mira, koji si našao u mojim očima a ja u tvojim rukama.

Tebe čuvam za kraj.

Ili novi početak…