Ima tih nekih ljubavi što su kao ruže, cvjetovi uvenu, ali trnje ostaje

‘Često ne znaš vrijednost trenutka dok ne prođe.’ – bilo je prvo što sam pročitala kad sam tog jutra upalila net. Zanimljivo je bilo da me ta rečenica tih dana pratila posvuda. Kao neki dobrodušni duh koji mi pokušava reći da je u redu, što se osjećam tako, pomalo iskidano, na momente nepotpuno.

Nije bilo lako. Na trenutke bih zatvorila oči i našla bih se opet tamo, milimetar od njega. Osjećala bih opet kako prstima prolazi kroz moju kosu i upijala njegove oči koje blistaju očarane mojim licem.

A onda bih se naglo otresla, podsjećajući se da kraj nije bio moj odabir, ali neovisno o tome tko ga je donio, oboje moramo živjeti s njim.

Kaznila bih sebe tako, da si ne dozvolim vratiti u te lijepe trenutke, već ih potiskujući toliko duboko, da mi skoro bude kao da sam ih umislila, kao da se nikada nisu dogodili.

Nije me pitao što ja želim. Nije mu bilo važno.

Donio je svoju odluku, a moje je srce platilo cijenu.

Zvuči kao klišej zar ne?

Nije se slomilo i nisam plakala. Voljela bih da jesam. Voljela bih da sam bila silno ljuta i da sam mu rekla svašta, onako kako kažemo, kad vičemo bez zadrške i kad ne biramo riječi.

Ali znala sam da to ne bi promijenilo ništa. Samo sam se ugasila. Isključila sam emocije, kao da sam povukla obični kabel iz zida, tako sam ugasila sebe. I ostala sam tu. Dobra, draga, iskrena, vrckava i nježna, ali daleka. Predaleka.

Nisam mu nikad rekla da me povrijedio i da sam ljuta. Nisam nikad rekla da me razočarao do te mjere da se pitam hoću li zapravo moći ikada više ikome vjerovati. Nisam mu rekla da me nije povrijedio kao ženu, već kao osobu koja mu je vjerovala.

Probala sam prijeći te barijere među nama. Probala sam više puta. Probala sam samo biti osoba koja sam bila prije te večeri. Ali nisam se mogla vratiti. Ne više.

Nisam mogla oprostiti, ne njemu, već sebi. Svoju naivnost, glupost i tu silnu dobrotu koja me nekako uvijek uspije ugristi za srce.

Podigla sam još jedan bedem, na zgarištu svih onih zidova koje sam porušila da bih si dozvolila da ga zavolim. Visoki bedem, nepremostivi. Neslomljiv.

Osobito neslomljiv za njega.

Čudno je to kako se srce ogradi. Koliko se možeš smijati i koliko možeš radosti dati svijetu, bez da ga pustiš blizu. Sve držiš na nekom odstojanju, ma koliko misle da su ti blizu. Ne daš sebi da ti opet bude stalo… previše.

Ostaviš sve barem za milimetar udaljene, kako bi se mogla okrenuti i udaljiti ako zatreba.

Uvijek im želiš dobro i uvijek želiš da su sretni, ali ostaviš si prostora za udaljavanje. Naglo. Kao kad se u trenu razvije ljetna oluja.

Kako žena postane isključiva? Tako što nauči da je nagrada za ljubav – bol. Nagrada za nježnost – izdaja. Nagrada za pažnju – lom.

I kad nauči tu lekciju, ma koliko godina imala, dobro je upamti, pa počne ljude nadugo proučavati. Smiješi im se blistavo, ali izdaleka i ne da više nikome blizu do te mjere da bi je mogao očarati i zauvijek zarobiti u nekom trenutku u vremenu.

‘Često ne znaš vrijednost trenutka dok ne prođe.’ – ali znaš, ti znaš. On shvati naknadno. Shvati da si hladna i daleka ma koliko god da se nasmiješiš kad te nešto upita i ma koliko god da si mila i pristojna. Postoji nešto u tvom držanju, u tvom glasu, u načinu na koji ga više ne gledaš, što mu jasno pošalje poruku da je taj trenutak koji ste dijelili zapravo njegov poraz, njegov gubitak.

Ponekad su potrebni mjeseci, ponekad godine, ali nekad, negdje, u nekom djeliću sekunde, između onog što traži u tebi i što više ne može naći, shvati.

Je li to karma?

Sudbina?

Ne znam.

Znam samo da ljudi ne cijene trenutke dok ne prođu. I ne cijene ljude dok ih oni vole. I znam da godinama nakon toga traže tu istu iskru u svakoj novoj osobi, ali je više nigdje ne mogu pronaći.

Ima tih nekih ljubavi što su kao ruže

Jer prebole se lako oni što su nam bili samo ljubavnici, ali oni koji su voljeli demone u nama… njih uvijek iznova tražimo, a više ne možemo naći.

Svemir nije lud da nam dva put na životne staze stavi istu budalu, dovoljno naivnu da voli tuđi mrak. I negdje putem dogodi se ono što je neminovno za sve žene koje se zaljube u polomljene muškarce, koji ne znaju drugo no svoju bol ublažavati tako da lome naivna ženska srca… one shvate da se polomljeno ne može popraviti. Da je to uzalud potrošeno vrijeme, ljubav, nježnost i trud.

One nauče voljeti ono što je dobro za njih. Ma koliko da se činilo na prvi pogled kako u tome nema te magije.

Ima. I nije obojena tamom. I zove se ljubav.

I tako Svemir nagradi njeno srce, a njegovo suoči s karmom. Možda je okrutno za reći ali… ima čak i nešto ljepote u tome.

Na kraju moje priče, što je završila ali je ostala stajati u zraku, srce je prestalo zamjerati njemu što nije volio, sebi što je voljelo previše.

Čiji je to dobitak a čiji gubitak, uvijek ionako umjesto nas odluči vrijeme.

No Comments Yet

Comments are closed