Bolna istina: Svi naši trenutni odnosi samo su odraz našeg trenutnog odnosa s nama samima

Postojali su trenutci kad bih silno razbijala glavu nekim odnosima i pitala se zašto su takvi kakvi jesu? Trudila sam se silno oko tih ljudi, željela da si budemo dobri, da stvari između nas klapaju, ali što sam se više trudila, stvari su bile gore. I to što su postajale gore, meni je stvaralo grč u želucu zbog kojeg sam silno još više željela nešto u tim odnosima popraviti.

Stvar se promijenila kad sam shvatila da su ti odnosi bili ogledala mog odnosa sa samom sobom. I da jedino mogu popravljati taj odnos, nijedan drugi.

Zvuči li vam ovo poznato? Nije li to opis koji bi mnogi od nas mogli dati za neko razdoblje svog života i odnose koje smo tad njegovali? Ili se bar trudili…

Čini mi se kako sam o ovoj temi, pisala milijun puta i kako sam je se svaki put samo grubo dotakla, samo zagrebla po površini. No svjesna sam, da kako prolazi vrijeme i kako učim kroz odnose koje imam i koji mi dolaze u život, a najviše kroz odnos sa samom sobom, tako se mijenjaju i moje spoznaje. Mnoge su mi tu lekcije došle, mnoge me oblikovale kao što rijeka oblikuje svoje korito i svoje obale.

Ništa nije do nikog drugog, do mene je. Ja gradim ili rušim.

Teško je shvatiti da su svi odnosi koje imamo u životu zapravo naša ogledala. Teško je shvatiti da ljubav koju nam netko pruža, je samo ista ona ljubav koju mi pružamo sami sebi. Još teže je pojmiti da grubost, zanemarivanje, drskost, nečije ignoriranje i igrice su isto točno to – što dajemo sami sebi, a to se zove manjak ljubavi i samopoštovanja.

Često mislimo da se volimo i poštujemo. Zauzmemo neki stav, neki gard, vičemo kako neke stvari nikad ne bismo tolerirali, ali onda nas te naše izjave ugrizu za dupe, jer se u nekom trenutku uhvatimo kako šutimo i trpimo baš ono za što smo se kleli kako nikad ne bi.

Ljudi nam uvijek rade točno ono što im dozvolimo.

Ljudi uče kako nas tretirati iz načina na koji mi tretiramo sami sebe.

Ako se poštujemo, ako cijenimo svoj trud, vrijeme, ljubav, pažnju i vlastitu osobu, ljudi nam uzvraćaju cijeneći to što im dajemo.

Ako samo dajemo, a spustimo glavu kad nam na ljubav neko uzvrati ignoriranjem ili još gore grubošću, mi tu osobu učimo da je u redu da se tako ponaša.

Često i kad postanemo tog svjesni, ne znamo zapravo kako to promijeniti. Pa znam čuti od ljudi kako se ne žele vezati, jer su emocije slabost i ne žele da ih netko kontrolira kroz njihove osjećaje prema tom nekom. Ali to nije rješenje.

Nikad bijeg od sebe nije način. Poanta je dozvoliti si osjećati, i naučiti se nositi s tim emocijama.

U redu je zaljubiti se i željeti biti s nekim, samo je poanta u tome da moramo biti svjesni da to možda neće biti uzvraćeno i da je to u redu. I da ako i budemo odbijeni, to nije kraj svijeta, nije kraj nas samih. To je samo jedno iskustvo i ništa više.

Ali ljudi se žele od tog iskustva zaštititi tako da si ne dozvole vezati se, ili trudeći se igrati razne glupe, nezrele igrice kroz koje pokušavaju održati dinamiku odnosa onako kako njima odgovara.

To je kula građena od pijeska koja se uvijek uruši.

Ne možeš ljude vrtjeti kao lutke na koncu, jer ta će manipulacija biti prozreta u nekom trenutku i sve što si radio, obit će ti se o glavu.

Odrasli ljudi grade čvrste, trajne odnose, na čvrstim temeljima odnosa sa sobom. Oni znaju da samo iskrenošću i prizemljenošću mogu izgraditi nešto vrijedno i trajno. Bila to ljubavna veza ili prijateljstvo.

Ali pribjegavamo igricama i manipulacijama jer nismo naučili nositi se s vlastitim emocijama, sa vlastitim strahovima. S najvećim strahom koji se kroz odnose i manifestira a to je strah od odbačenosti, strah da nas taj netko neće prihvatiti onakvima kakvi stvarno jesmo i da takvi kakvi stvarno jesmo, nismo dovoljno dobri. A jesmo.

Uvijek smo dovoljno dobri.

I kad to prihvatimo i kad sebi to priznamo i saživimo istinski s tom spoznajom, gubimo potrebu ulaziti u odnose gdje ćemo iskusiti lekcije u kojima nismo tretirani kao ljudi već kao stvari. Jer će spoznaja o vlastitoj vrijednosti učiniti da u svom životu imamo odnose koji su recipročni našem unutarnjem balansu, i našim uvjerenjima o sebi.

Često u vezama stavljamo fokus na drugu osobu, pokušavajući sebe prilagoditi njenim željama i potrebama. I ostanemo frustrirani kad uložimo silan trud u to da budemo ta neka najbolja verzija sebe, a onda se desi da se ta osoba udalji, izgubi interes i odluči biti s nekim drugim, s nekim tko po našim mjerilima nije ni blizu naših kvaliteta.

Ostane nam gorak okus. Smatramo se izdanima.

No nije poanta da mi pokušavamo biti netko drugi, poanta je da mi budemo mi. Poanta je da sebi uvijek budemo u fokusu, da sebi dajemo ljubav, pažnju i vrijeme, da ne zanemarujemo svoj život i svoju osobu zbog proganjanja nekog odnosa za koji mislimo da će nas usrećiti kad se ostvari.

Ali što ako se ne ostvari?

Nikada nam nijedan izvanjski odnos neće pružiti sreću kakvoj težimo ako tu istu sreću mi ne znamo osjećati sami zbog sebe i sami sa sobom.

Ako nismo izvor vlastite radosti i ako svu svoju energiju stavljamo u fokus na odnos od kojeg iščekujemo da nas usreći, ostat ćemo posve prazni. Jer odnos i ako se ostvari, brzo će se istrošiti.

Naša će fiksacija i posesiva i potreba za tom drugom osobom i stalnim potvrdama s njene strane da mi vrijedimo, učiniti da se ta ista osoba od nas umori i ode. Ili ćemo ostati u bolesnom odnosu u kojem dajemo i dajemo i dajemo i konstantno smo uzimani zdravo za gotovo, jer se ta osoba hrani svojom nadmoći nad našim slabostima.

Bolna istina: Svi naši trenutni odnosi samo su odraz našeg trenutnog odnosa s nama samima

Ako s druge strane upravo proživljavate nešto slično ili se nalazite u nekoj igri bez granica u kojoj ste se navukli na drogu toplo hladnih igrica, koje koliko god da vam podižu ego i nekad daju boost, toliko vas i ubijaju u pojam jer se osjećate kao da se vozite vlakom smrti, znajte da je to samo nešto što vi hranite.

Igra se ne može nastaviti bez vas. Nije do druge strane, vi sudjelujete voljno u tome, hranite to svojom pažnjom i energijom. Što više energije i želje za pobjedom u toj igri bez granica, to je bolniji pad.

U toj igri možete pobijediti samo ako je prestanete igrati.

Kako?

Tako da se sjetite da niste sami sebe pronašli na cesti. Tako da se sjetite da ste postojali n godina prije no što ste upoznali tu neku osobu i navukli se na taj odnos s njom. Tako što ćete staviti sebe u fokus i prestati pokušavati natjerati vodu na svoj mlin i prestati pokušavati natjerati drugu stranu da prepozna vašu vrijednost i da vam je potvrdi.

Ljubav, ona istinska, nikada neće doći izvana da bi vas ispunila iznutra. Ona dolazi iznutra i puni svijet oko vas, pa se iz njega ponovno reflektira vama.

Tako funkcionira ovaj svemir.

Ja… za nijednim odnosom više ne trčim. Nikoga ne pokušavam uvjeriti da treba biti ovdje i da će mu tu, pokraj mene biti lijepo. Jer zašto bih? Ne želim kraj sebe ljude koje bih trebala uvjeravati u vlastitu vrijednost.

Želim kraj sebe ljude koji su sretni što su tu i kojima je ovdje ugodno, koji znaju da su ovdje voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesu, koji osjećaju duboko u svojim kostima da nisu odgovorni za moju sreću i da ću ja biti okej čak i ako jednog dana više ne budemo jedni drugima dio životnih puteva.

Drugi ljudi nisu kisik pa da bez njih ne bih mogla živjeti. Oni su dio moje životne radosti ali ona o njima ne ovisi. I dobrodošli su dijeliti moju životnu stazu. Ili s nje odšetati ako ovdje nisu sretni. Moj život se zbog toga neće raspasti.

Kad ljudi shvate da su dio vaše radosti ali ona o njima ne ovisi, kad shvate da ih volite ali od njih ne očekujete da vam potvrđuju vašu vrijednost, kad vide u vama da se znate izboriti za sebe, okrenuti se i otići kad vam nešto ne odgovara, bez neke velike pompe, da znate dati emociju ali ju i primiti, da volite, poštujete i gradite sebe iz dana u dan, željet će biti tu. Željet će tu ostati. Željet će biti dio vaše priče i bit će dio nje na najljepši mogući način.

Ali prije toga, da bi živjeli takve odnose, morate znati kada i kako odabrati sebe, jer… tu sve zaista počinje.

No Comments Yet

Comments are closed